Uvodni obredi

“Misno slavlje, kao djelo Krista i hijerarhijski uređenoga Božjega naroda, središte je svega kršćanskoga života, kako za opću Crkvu tako i za mjesnu, ali i za pojedine vjernike. To je slavlje ujedno vrhunac djela kojim Bog posvećuje svijet u Kristu i štovanja koje ljudi iskazuju Ocu klanjajući mu se po Kristu, Božjemu Sinu u Duhu Svetome. U njemu se, nadalje, tijekom godine otajstva otkupljenja tako obnavljaju da se na neki način ponovno uprisutnjuju. Drugi pak sveti čini i sva djela kršćanskoga života tijesno su s njim povezana, iz njega proviru i na nj su upravljena.”. Stoga je veoma važno da se slavlje mise ili Gospodnje večere tako uredi da sveti služitelji i vjernici, sudjelujući prema svome stanju, crpe iz njega potpunije one plodove za čije je postizanje Krist Gospodin i ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i svoje Krvi i povjerio je ljubljenoj zaručnici Crkvi, kao spomenčin svoje muke i uskrsnuća”.

(OURM 1-2)


Ovako započinje opća uredba rimskog misala te nas upućuje na to što za nas euharistijsko slavlje jest. U sljedećim tjednima sustavno ćemo donijeti sve dijelove mise te tako pokušati posvjestiti kako bi trebalo biti naše djelatno sudjelovaje na slavlju euharistije te kako bi to slavlje trebalo izgledati. 

UVODNI OBREDI

Ulaz

Početak mise jest onoga trena kada svećenik sa poslužiteljima krene prema oltaru. Tako ne možemo reći da misa počinje od „U ime Oca..“ jer onda sve prethodne stvari kao takve bi bile izrazito besmislene. Stoga i ulazna pjesma ili samo instrumentalna glazba mora biti takva da bi pratila hod službenika koji pristupaju oltaru. Svrha te pjesme jest da ona otvara slavlje, potiče jedinstvo okupljenih vjernika i uvodi ih u otajstvo liturgijskog vremena ili blagdana koji se slavi. Stoga je potrebno doći na vrijeme u crkvu kako bi započeli slavlje euharistije na prikladan način.

Pozdrav oltaru i okupljenoj zajednici

Prilikom svakoga slavlja najprije se iskazuje čast onome tko je domaćin, onome koji nas zapravo skuplja na ovo slavlje, a ovom slučaju to jest sam Krist. Oltar simbolizira samoga Krista i zato dolikuje da najprije svećenik iskaže počast oltaru, a zatim samome narodu tj. zajednici. Ne dolikuje da na oltaru bude svo moguće liturgijsko posuđe koje se koristi za vrijeme mise, ako znamo što oltar predstavlja i koja mu je svrha. Također ne dolikuje da budu posude sa cvijećem te razni osobni predmeti.

Nakon pozdrava oltaru slijedi pozdrav zajednici. U ovome pozdravu sam Krist pozdravlja, odnosno svećenik pozdravlja zajednicu u ime Kristovo. Taj pozdrav je sadržan u riječima „Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.“ Ili u skraćenom obliku „Gospodin s vama“ dok narod odgovara „I s Duhom tvojim“. Ovaj pozdrav svećenika narodu, označava da je Gospodin nazočan i tim se pozdravom i odgovorom naroda očituje otajstvo sabrane zajednice (OURM 28). Ključno je shvatiti da se ovdje ne radi o osobnom pozdravu svećenika nego on posvješćuje narodu prisutnost samoga Krista, a narod svojim odgovorom to potvrđuje.

Uvodna riječ

Potom u redu mise stoji da svećenik ili đakon može narod uvesti kratko u misu dana (RM 3). Ovdje bi trebalo izbjegavati osobne pozdrave jer onda očito ne shvaćamo pozdrav koji smo izrekli nekoliko trenutaka prije. Misal donosi tekstove za uvodnu riječ samo za pojedina slavlja kao što su Cvjetnica, Čista srijeda, Svijećnica i vazmeno bdijenje. Stoga ovaj dio ne smije se pretvoriti u svećenikovu prvu propovijed nego mora uistinu biti uvodna riječ koja zajednicu uvodi u samo slavlje. To nipošto nije lako i zahtijeva pripremu.

Pokajnički čin

Često se kaže da se u pokajničkom činu opraštaju laki grijesi za koje nije potreban određeni pokornički postupak. No grijesi se ne opraštaju mehanički, potrebna je određena raspoloživost i pokajnički čin jest jedan od načina da se to izrazi.
U pokajničkom činu zajednica postaje svjesna svoje situacije; Bog ju je okupio, ali to je narod grešnika. Zajednica se okupila i priznaje svoju grešnost i nesavršenost svoga slavlja. Iako je slavlje sakramenata prvenstveno Božji čin u životu Crkve, ne možemo isključiti ljudski element u tome slavlju i upravo tu zajednica priznaje svoju grešnost. To priznanje nema za cilj odbaciti zajednicu od slavlja sakramenta nego upravo potaknuti na što savršenije slavljenje posvješčujući si važnost otajstva koje slavimo te tako budemo u skladu s otajstvom kojega slavimo. Sam pokajnički čin tako nije sama formalnost nego uistinu stavljanje u Božju prisutnost. Misal donosi tri moguća oblika pokajničkog čina i svi su sastavljeni od poziva na kajanje, središnjeg dijela i molitve za oproštenje. Uvijek je nakon poziva na kajanje ostavljeno kratko vrijeme šutnje upravo kako bi priznali svoju grešnost kako bi mogli dostojno slaviti sveta otajstva. Ponavljam da priznanje grešnosti ne treba nas odvojiti od slavlja nego upravo nas još više približiti.

Gospodine smiluj se

Ovaj poklik ne pripada u pokajnički čin i on nema pokajnički karakter. Kako bi ga bolje razumjeli trebamo shvatiti odakle on dolazi. Kada bi se rimski vojskovođa vraćao iz uspješnog pohoda, sa svih strana je odjekivalo „Kyrie eleison“. Okupljena svjetina je tako pozdravljala vojskovođu koji se vraća kao pobjednik. Tako i prva kršćanska zajednica okupljena preuzima ovaj pozdrav i kliče onomu u čije se ime okupila. Uistinu poklikom se i priznaje naša slabost, ali se prvenstveno daje hvala onomu koji dolazi, a to je sam Gospodin.

Slava Bogu na visini

Slava Bogu na visini je prvenstveno božićni himan koji je s vremenom prešao u liturgiju svake nedjelje osim u korizmi i došašću. U tim vremenima se izostavlja iz različitih razloga tj. u došašću se izostavlja kako bi što glasnije odjeknuo u božićnoj noći, a u korizmi iz razloga jer je to pokorničko vrijeme. Stoga gubi se svaki smisao izostavljanja himna u došašću kako bi na Božić pjevali „svim na zemlji“ hrvatsku pučku pjesmu. Jedan drevni i časni himan kako ga naziva opća uredba misala (OURM 31) zamjenjujemo pučkom pjesmom koja je nastala upravo iz liturgije kako bi narod pjevao kod svojih domova. Ako tu pjesmu vraćamo u liturgiju i zamjenjujemo sa izvorom zar tada upravo ne srozavamo liturgiju? To isto vrijedi također i za ostale nedjelje ili blagdane kada se umjesto himna „Slava Bogu na visini“ izvode različiti pjesmuljci samo iz razloga jer sadrže riječ „slava“ u sebi. Himan „Slava Bogu na visini“ spada pod nepromjenjive djelove mise jednako kao i „Gospodine“ te nije dopušteno zamjenjivati ih nekim drugim pjesmama ili recitacijama. Dopušteno je postojeći tekst koji donosi misal uglazbiti, ali uglazbiti ga tako da bi cijela zajednica mogla sudjelovati.

Zborna molitva

Sa zbornom molitvom završavaju uvodni obredi. Svećenik poziva narod na molitvu. Tada bi trebali svi ostati neko vrijeme u šutnji kako bi si još jednom posvjestili da stojimo pred Bogom i tu prikazali svoje molitve i nakane (OURM 32). Tada svećenik moli molitvu koja se zove zborna (collecta) u kojoj svećenik sve naše molitve prinosi Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetom. Narod tu molitvu prihvaća poklikom „Amen“. Sama zborna molitva smatrana je kao vrhunac uvodnih obreda i priprema za ono što slijedi, a to je služba čitanja. 

Korištene kratice:
RM – Red mise
OURM- opća uredba rimskog misla

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *