VI. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Isus siđe s dvanaestoricom i zaustavi se na ravnu. Podigne oči prema učenicima i govoraše: »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati! Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!« »Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«

Lk 6,17.20-26

Ove nedjelje u evanđelju Isus obećava četiri stvari: kraljevstvo, sitost, smijeh te veliku plaću. Zanimljivo, sve ove stvari odnose se na nebo, na onostranost, na vječni život. Kad obećava kraljevstvo ne govori o zemaljskom nego Božjem; kad obećava smijeh i sitost smjera na nebo; kad obećava veliku plaću ne smjera na povećanje mjesečne plaće već od sljedećeg mjeseca nego na plaću u nebu.

Moderni čovjek na ovo bi rekao: “kakva korist od vječnih nagrada?” Daj ti meni sada. Ovo kao da visi u zraku. Obećanje koje tko zna hoće li se i ispuniti. I tako dolazi do ismijavanja blaženstava. Ipak, jedna istina je kroz cijelu ljudsku povijest ostala neoboriva a to je smrt. Ovaj život je prolazan. Vječnost polako nadolazi, dok trenutna vremenitost polako ali sigurno prolazi. Ako ozbiljno shvaćamo da je smrt samo prijelaz, i da ćemo nakon smrti nastaviti živjeti samo u vječnosti, onda su ova obećanja itekako važna. Koliko vjerujemo u vječni život toliko vjerujemo i u ova obećanja. Ukoliko nam Božja obećanja iz blaženstava ne znače baš nešto u životu, pitanje je vjerujemo li onda uistinu u život vječni? Istinu vjere koju svake nedjelje na Misi uredno javno ispovijedamo.

“Stvarno, ako uzmemo u obzir neobična obećanja i zapanjujuću prirodu nagrada obećanih u evanđeljima, čini se da Gospodin naše želje ne smatra prejakima već preslabima. Mi smo malodušna stvorenja, prtljamo s pićem i seksom i ambicijom, premda nam je ponuđena beskonačna radost, slično nerazumnu djetetu iz siromašnog predgrađa koje želi nastaviti praviti kolače od blata jer ne može zamisliti što znači ponuđen godišnji odmor na moru.” 

C.S. Lewis

Nasuprot Isusovim blaženstvima koja smjeraju na vječni život, John Betrtam Phillips sastavio je popis kraljevstva ovoga svijeta, tj. kako bi izgledala blaženstva za one koji ne smjeraju na onostranost:

Blago onima koji se guraju, jer će napredovati u svijetu.

Blago otvrdnulima, jer nikad ne dopuštaju da ih život povrijedi.

Blago onima koji se žale, jer na kraju dobiju ono što žele.

Blago bezbrižnima, jer se nikad ne brinu zbog svojih grijeha.

Blago goničima robova, jer će dobiti rezultate.

Blago ljudima koji poznaju svijet, jer poznaju zaobilazne putove.

Blago izgrednicima, jer će uspjeti da ih ljudi zamijete.

* * * * *

Jer je evanđelje ove nedjelje iznimno bogato ukratko ćemo dotaknuti svako od četiri Isusova obećanja:

Siromašni/bogati

Što možemo naučiti od siromaha? Bilo bi vrijedno dati odgovore na ovo pitanje jer njihovo je kraljevstvo Božje. Ovdje donosim tek nekoliko natuknica te potičem čitatelja da slobodno proširi popis. Siromasi su svjesni da im je potrebna pomoć drugoga, da ne mogu sami sebe izbaviti. Siromasi se ne oslanjaju toliko na stvari koliko na ljude. Siromah ne očekuje puno od natjecanja s nekim, već od suradnje s nekim. Kada siromah čuje evanđelje ono mu se doima uistinu kao radosna vijest, a ne kao prijetnja ili prazno obećanje. Siromah drugoga ne vrednuje po onome što drugi ima, već što drugi jest.

Gladni/siti

Koji bi bili gladni ljudi na koje Isus ovdje smjera? “Pogled se usmjerava na ljude koji se ne zadovoljavaju postojećim i ne guše nemir srca koji čovjeka upućuje na ono veće, tako da se iznutra odvažava poći na put. (…) To su ljudi nutarnjeg senzibiliteta koji ih čini sposobnima da mogu čuti i vidjeti tihe znakove koje Bog šalje u svijet i koji tako slamaju diktaturu običnosti” (Benedikt XVI.). Ovdje je dobro zapitati se – za čim gladuje i čezne moje srce? Jedan himan iz molitve časoslova kaže: “Tko žarko k Bogu vapije, taj čist je srcem ne spava.” Stoga, kako kaže sveti Augustin: “Gladnimo i žednimo za pravednošću da se njom samom nasitimo”.

Plač/smijeh

Ovdje se možemo pitati: koji su ti žalosni koji plače koji će se smijati? Odgovor na ovo pitanje daje nam sveti Augustin: “Tko se obratio k Bogu ne raduje se onome čemu se prije radovao. Osjeća neko dosađivanje, neku žalost, sve dok se ne uspali u njemu ljubav prema vječnosti. Takvi će biti utješeni po Duhu Svetom koji se i zove Utješitelj, pa da se, napustivši vremenitu radost, raduju vječnoj”.

Smatram vrijednim istaknuti misli pape emeritusa: “Postoje dvije vrste žalosti: žalost koja je izgubila nadu, koja se više ne uzda u ljubav i istinu i stoga čovjeka iznutra razara i uništava. Ali i žalost koja dolazi iz potresenosti istinom, koja čovjeka dovodi do obraćenja, do suprotstavljanja Zlomu. Ova žalost liječi, jer čovjeka uči da se iznova nada i ljubi. Prva žalost stanuje u Judi koji se – pogođen užasom svoga vlastitog pada – više ne usuđuje nadati i vješa se u svome očaju. Drugu vrstu žalosti nalazimo kod Petra koji je pogođen Gospodinovim pogledom briznuo u plač koji je ljekovit: suze koje prolijeva brazdaju tlo njegove duše. Počinje iznova i postaje nov” (Benedikt XVI.).

Pogrde/pohvale

Za posljednje obećanje Isus navodi primjere proroka i njihovih otaca. Primjerice, za vrijeme proroka Jeremije djelovali su lažni proroci koji su naviještali mir, za razliku od Jeremije. Dakako da ovakva poruka narodu godi stoga su se više povodili za njima nego za Jeremijom koji zbog toga nije bio popularan, blago rečeno. Ista logika prati Ivana Krstitelja. Znamo što se njemu dogodilo jer je pronosio Isusovu poruku a ne ono što svijet hoće ćuti. Na koncu, sam Isus prolazi poput proroka. Proganjali su ga, hvatali za riječ, tražili mrvice ne bi li ga osudili, na koncu i ubili. A samo je govorio istinu i ljubio. Prolazio zemljom čineći dobro. Tako jedan pisac primjećuje: “Isus je sam utjelovio blaženstva. Možda je i smislio Blaženstva kao propovijed za samog sebe kao i za nas ostale, jer će imati obilje prilika da ove teške istine provede u praksu”. Ne sumnjam da će dobri Bog i svakome drugome koji je njemu iskreno odan ponuditi prilike da navedena blaženstva provede u praksu.

Zaključujem sa svetim Augustinom koji u jednu rečenicu sažimlje zašto su Božja obećanja dana u blaženstvima uistinu moćna te iznad svih ostalih: “Ona će utjeha biti prava kojom se daje što se ne gubi.” Blago onome koji u to vjeruje!


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *