Završni obredi

Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

Mt 28,16-20

POZDRAV

Pozdravom započinju završni obredi. Pozdrav ovdje nije drugo nego uspostavljanje veze između predsjedatelja i zajednice prije blagoslova.

BLAGOSLOV

On je sastavni dio misnoga reda. Uz jedinstveni blagoslov predviđena je također mogućnost svečanoga blagoslova ili blagoslova s molitvom nad narodom. Koje je značenje ovoga završetka i gdje tražiti njegovo podrijetlo. U rimskim blagoslovima poslije pričesti i kasnije blagoslovušto ga je papa podjeljivao nazočnima dok se vraćao u sakristiju ili pak u galskim biskupskim blagoslovima prije pričesti. Za razliku od istočnoga i galskoga blagoslova koji je bio prije pričesti, rimski je blagoslov – čini se – uvijek bio poslije pričesti. Euharistija je izvor svakoga blagoslova i polazeći od toga trebalo bi shvatiti sve blagoslove koje u njoj nalazimo.

Blagoslov nazočnih nalazi se u svakoj euharistijskoj molitvi. Negdašnji blagoslov prije pričesti samo su preuzimali i razvijali taj epikletski zaziv euharistijske molitve. Današnji blagoslov prije otpusta čini se da je po svom značenju bliži blagoslovu što ga je u starini papa, dok se nakon mise vračao u sakristiju, podjeljivao skupini pokraj kojih je prolazio.

Dok izgovara obrasce blagoslova, predsjedatelj čini znak križa nad zajednicom. Svi čine znak križa na sebi i ogovaraju „Amen“. Pri svečanim oblicima blagoslova propisano je polaganje ruku i naklon naroda. No i ovdje je na kraju pridodan trojstveni obrazac sa znakom križa. Blagoslov bi i bez toga bio trojstven: molitva je upućena Ocu, spominju se djela učinjena po sinu, a polaganje ruku je znak i zaziv Duga.

OTPUST

Za otpust su se kršćanske zajednice nadahnule običajima svojih suvremenika, gdje su svi skupovi imali posebne otpusne obrasce. Tog je nadahnuća i stari rimski obrazac Ite, missa est, što doslovna znači: „Idite, otpust je“, tj. otpušteni ste. Sve je završeno i ne treba ništa nadodavati. Zajednica se vrača svakodnevnici, pa neki Ite, missa est, shvaćaju kao svojevrsno poslanje. No to više nije prijevod nego prilagodba latinskoga teksta. Naš prijevod, kao i mnogi drugi, pokušao je hladnoj formi „Idite, otpušteni ste“ dati malo topline: „Idite u miru“.

KRATKE OBAVJESTI

Ako ih ima, idu prve: prije blagoslova. Treba naći pravu mjeru i procijeniti što spada u ove obavijesti ovdje a što u obavijesti koje se mogu staviti negdje na prikladnu mjestu blizu ulaza u crkvu ili župni list. Misal na istome mjestu predviđa završni poticaj. To je jedno od važnijih mjesta gdje se predsjedatelj obraća slaviteljima i treba da sadržaj uskladi s drugim upozorenjima iste vrste, s uvodnom riječi i s homilijom.

PJESMA NA KRAJU

Misal ne predviđa pjesmu nakon otpusta. Očita je briga da se sačuva autentičnost: nakon znaka da je slavlje završeno nitko nije više obvezan ostajati. Ipak i pjesma poslije otpusta ima smisla. Ona umanjuje dojam naglog i prebrzog razlaza. Ako se već pjeva završna pjesma, onda ona ne treba unositi novi sadržaj koji nemam ništa s upravo završenim slavljem.

Spomenimo se i molitve Anđeo Gospodnji. Misal ne predviđa molitvu Anđeo Gospodnji u bilo kojem djelu mise stoga nije poželjno da ga se moli niti na kraju tj. prije završnog blagoslova. Kao što donosi Sacrosanctum Concilium u broju 22.: “Stoga neka u liturgiji nitko drugi (osim Apostolske stolice i po doredbama prava biskup), pa ni svećenik, ništa po svom nahođenju ne dodaje, ukida ili mijenja.”. Iz ovoga je vidljivo da ne postoji opravdanje za molitvu Anđeo Gospodnji unutar mise, što ne znači da se ista molitva ne treba moliti u drugo vrijeme kako je običaj pojedinog kraja. 

ZAHVALA POSLIJE MISE

Pod naslovom Gratiarum actio post Misslam misal donosi u Dodatku nekoliko molitava, o čijoj upotrebi ne kaže ni riječi. U prvome tisućljeću nema nikakve posebne zahvale, dok u srednjem vijeku imamo pojedine misale s zbirkama zahvalnih molitava. Prvi kršćani nisu imali zahvale. Oni su cijelo euharistijsko slavlje osjećali kao davanje hvale i zahvaljivanje Bogu za sve što je učinio za nas u Kristu i po Kristu. Možemo pretpostaviti da je nekadašnja zahvala nakon mise u sakristiji pomagala da zahvalu iz mise prenese u svakidašnji život. No možda smo danas opterećeni prijašnjem shvaćanjem koje se često svodilo na izgovaranje obrazaca. Što se tiče onih molitava u misalu, svatko će vjerojatno priznati određen propust. One su stavljene na raspolaganje – niti su preporučene ni obvezatne.

Završni obredi imaju sličnu ulogu kao i uvodni, i jedni i drugi su svrsishodni. Završni imaju ulogu: zajednica se razilazi i vraća se u svakidašnji život – završni obredi označavaju taj prijelaz. Sve što se čini, govori i sluša u euharistiji, treba provesti u djelo u svakidašnjem životu.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *