Vendelin Vošnjak – odgojitelj Provincije

„Redovnička će obnova uspjeti samo onda ako započne odozdo, od mladih.“[1] Tako je znao govoriti sluga Božji Vendelin Vošnjak, otac, utemeljitelj Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda. Ovdje će biti govora prvenstveno o njegovom očinstvu u smislu odgoja i podizanja franjevačke mladeži među kojima je proveo čitav svoj redovnički život, kako u Zagrebu tako i u Rimu, boraveći uvijek u samostanima gdje su bili i oni, da bi naposljetku i duh svoj predao Gospodinu okružen zagrebačkim klericima.

Kao mladi redovnik na vlastitoj koži osjetio je posljedice jozefinizma, nedostatka zajedničkog života i redovničke discipline tako da je, primivši prvu službu lektora filozofije i magistra klerika, imao priliku izravno utjecati na poboljšanje redovničkog života, odnosno vratiti izgubljeni Franjin duh u samostane. Bio je duboko svjestan činjenice da ukoliko želi biti učitelj duha i intelekta nužno mora posjedovati autoritet vlastitog života tako da je neprestano prikazivao brojne žrtve i pokore za svoju mlađu braću, što se odrazilo i na njegovo zdravlje. Sretna okolnost bila je upravo ta što su navedene dvije službe bile objedinjene u jednoj osobi tako da je mogao istovremeno bdjeti nad duhovnim i intelektualnim razvojem svojih gojenaca.

Kao lektor filozofije znao je isticati: „uloga filozofije je u stalnim pravcima odgoja od presudne važnosti. Ona će iz duše odgajanika odstraniti taloge sumnje i skepse, ako ih je možda okolina time zarazila.“[2] Iskustvo Provincije ukazivalo je na to da najviše unutarnjih neprilika dolazi upravo od onih članova koje su lektori lako propuštali na ispitima stoga je Vendelin bio strog i neumoljivo rušio na ispitima. Onomu tko je pao na ispitima iz filozofije, u neku ruku je to bio put za otpuštanje iz Reda. Razlog više da je potpuno predano i posvećeno predavao i bdio nad mlađom braćom. Vendelin je stoga redovito i podrobno izvještavao o nadarenosti, a prije svega o nastojanju i zalaganju pojedinog pitomca, ne libeći se predočiti poglavarima i negativan sud bez obzira na negodovanja. Ovo danas može zvučati pregrubo no „koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli“ (Heb 12,6).

Postavljao je visoke zahtjeve od kojih nije lako odustajao. Do konca života zadržao je nazor: loš đak, loš redovnik. O istinskoj očinskoj brizi za svoje klerike svjedoči i činjenica da je znao dolaziti na ispite kako bi ih bodrio čak i kada više nije obnašao navedene službe, uključujući i obnašanje najviše dužnosti u provinciji, službu provincijala.

Za njega je klerikat sveta zajednica, a zakon kleričke svetosti, kako on to vidi, temelji se na kleričkoj stezi, podložnosti, posluhu i ljubavi prema poglavarima, a cilj odgoja je svetost, jer „samo sveci su oni koji svojim ćudorednim zakonom pročišćuju ovu nezdravu atmosferu što je okužuju tolike bludnje i opačine i na taj način čine najveću uslugu ljudskom društvu.“[3] Neprestano je naglašavao i poticao da iz zajednice proizađe barem jedan blaženik, naravno, počevši prvo od samoga sebe. Iz ovoga se jasno vidi kako je na odgoj primarno gledao nadnaravno i kao prvotnu brigu Provincije jer „ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“ (1 Tim 5,8).

Primjenjivao je propise i savjete Crkve o odgoju, a kada je u poznijim godinama ponovno prihvatio službu magistra, nikada se nije pozivao na vlastito iskustvo već na naputke Majke Crkve. Uz to, znao je govoriti: „trebamo složnim silama poraditi da se, osim redovitog načina rada, upotrijebi i način koji hic et nunc odgovara današnjim prilikama“[4], anticipirajući tako potrebu „aggiornamenta“ pazeći da se pritom loš utjecaj svijeta ne uvuče unutar samostanskih zidina o čemu svjedoči njegov biograf: „upliv ulice na odgoj je ono čemu on trajno želi zatvoriti vrata odgojnih zavoda“[5].

Držao je nemogućim dobro odgajati redovničku mladež ukoliko se ne odgaja na temelju vjerskih istina jer mladić koji se odgaja da postane apostol treba biti odgojen u duhu Kristovu. Tako je 1927., kada je bio provincijal, započeo gradnju Kolegija u Varaždinu unatoč nebrojenim teškoćama i opiranjima, držeći državnu školu nedovoljno dobrom za odgoj i obrazovanje redovničkog, tj. svećeničkog podmlatka jer je u njoj prepoznavao religioznu ravnodušnost te elemente materijalizma. Zadojenost katoličkim duhom i vrhunsko poznavanje klasičnih jezika smatrao je, uz filozofiju, prijekom nužnošću za razvoj mladih Franjinih sinova.

Nije se libio ulaziti i provjeravati sobe odgajanika, osobito duhovno štivo kojim se hrane, tako da ga se moglo naći i u oratoriju kako provjerava molitvenike i duhovnu literaturu svojih gojenaca. Uvijek bi se ražalostio kada bi opazio da koji gojenac čita nekatoličko štivo pored tolikog bogatstva katoličke literature. Zastranjenosti je liječio odmah opomenama koje su odisale finoćom, uglađenošću, ali i redovničkom ozbiljnošću. Nije poznavao polovičnost. I u teoriji i u praksi zastupa radikalizam u dobru, osobito u vodstvu mladeži i obdržavanju svetog Pravila. „Ako protivnici Crkve radikalno ruše kršćanske svetinje, zar da mi zaostanemo za njima u izgradnji franjevačkog naraštaja koji u svemu nastoji u životu afirmirati naše propise.“[6]

Osim vanjskih neprijatelja Crkve uvijek je prisutan i destruktivni unutarnji element od strane pojedine braće, stoga je nastojao samostane gdje su boravili novaci i klerici uvijek snabdjeti najboljim članovima obitelji, osobito pazeći na izbor magistra koji je trebao biti bolji od najboljih. Ako odgajanici nisu mogli dobiti dobar primjer radije je premjestio odgojne zavode nego ih ostavio pod lošim utjecajem. Inzistirao je i na slanju odgajanika u druge provincije u Europi, ali samo u one koje su resile jaki franjevački duh i redovnička stega kako bi se mlada braća ispravno formirala. Vodeći se prvenstveno nastojanjima oko stjecanja nadnaravnih kreposti ne gubi iz vida i naravne, odnosno građanske kreposti kako bi njegovi klerici bili od koristi domovini i narodu, „da se svatko može osvjedočiti da ljubimo narod i da mu se uvijek i u svakoj zgodi pokažemo uslužnima i naklonima.“[7]

Plodovi Vendelinova odgoja, što izravni što neizravni, prepoznaju se čak i u brojkama. Naime, 1900. godine Provincija je imala 131 člana, a nakon 9 godina njegova provincijalovanja broj se popeo na 182 člana, dok se posljednji put kada je upravljao Provincijom 1927. taj broj popeo na 209 članova. Kao najsjajniji plod Vendelinova odgoja sjaji fra Aleksa Benigar, sluga Božji, koji je i sam bio magister klerika te odgojio i obrazovao brojne svećenike, napose u Kini, gdje mu je život svakoga trenutka bio ugrožen progonima i zvjerstvima kineskih komunista. Ovdje je potrebno istaknuti kako niti jedan jedini svećenik koji je prošao Aleksinu školu nije apostazirao te prešao u tzv. patriotsku, narodnu crkvu. Štoviše, odgojio je nekoliko mučenika. Na Aleksinu životu najljepše se vidi Vendelinova maksima kojom se sam vodio, a koju je i njemu neprestano ponavljao: „budi radikalan u svemu.“[8]

[1]Iz Vendelinove kauze, svjedočanstvo broj 53.

[2]Majstorović, S. (1967) Sluga Božji otac Vendelin. 2. izd. Slavonski Brod: Plamen, str. 42.

[3] Isto, str. 44.

[4] Isto, str. 132.

[5] Isto, str. 43.

[6] Isto, str. 131.

[7] Iz pismene ostavštine o. Vendelina

[8] Sgarbossa, M. (2002) Zagrepčanin o. Aleksa Benigar, franjevac misionar u Kini. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, str. 20.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *