V. KORIZMENA NEDJELJA

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Iv 8,1-11

Ovo Korizmeno vrijeme traži od nas da budemo zamišljeni nad novošću života koju je donio Gospodin u svijet. To je novost oslobođenja koje vodi u život vječni. Bog je počeo oslobađati svoj narod Izrael; zatim Gospodin Isus – u ovoj epizodi žene preljubnice – proširio je ovo oslobođenje na duhovni plan i pojedinačne osobe. Oslobođenje koje traži pobjedu nad grijehom, čist i dostojan život pod suncem, život koji bi bio sam u sebi zahvala i pohvala Bogu. Ta novost života postaje jasnija u Isusu Kristu. On, novi čovjek, cjelovito ju je unio u svijet: oslobođenje koje uključuje duboke promjene ljudskog srca, koji zahtijeva pobjedu nad grijehom, i širenje milosti.

 Današnje Evanđelje nam predstavlja Isusa koji se stavlja na stranu grešnika, i govori nam o svojoj radosti u praštanju i otvaranju novih putova. Ta jadna siromaška grešnica, uhvaćena u očiglednom krivičnom djelu, prema starom zakonu je za osuditi na smrt, i to okrutnu smrt: kamenovanjem. Sam Isus je bio na jednom mjestu jasan: „Nisam došao suditi, nego spasiti.“ (Iv 3,17). Tako Isus pristupa svima pa i ovoj već osuđenoj ženi. Njegov je sud jasno na strani života kojega daruje u susretu sa čovjekom. Isus se sagnuo i piše prstom po pijesku. Tišina poziva na razmišljanje. Zatim je rekao: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen“. Ponovno poče pisati po pijesku. Svi se možemo zamisliti nad svojom slabošću i priznati da smo grešni, štoviše ponekad ustrajemo u grijehu. Isus se sagnuo pred ljudskom slabošću, ali se dižući tu slabost preobražava ljubavlju i brigom za čovjeka. Biti svjestan sebe pred Bogom, a ne pravdajući se pred drugima, uči nas ljubavi tj. svetom življenju. Isus je podigao svojim poniženjem sve one koji su čeznuli za spasenjem. Podigao je sve one koji su željeli s Njim blažen život provoditi ovdje na zemlji. U ovom vremenu naš život je priprema za susret s Bogom u vječnosti. On se ne može dogoditi ako se prvo ne susretnemo sa bratom i sestrom pored sebe. Ovo vrijeme koje nam je dano, dano nam je, ili da zadobijemo vječnost u Kraljevstvu nebeskom, ili vječnost u muci i u paklu vječnome. Svaki čovjek ima svoj vlastiti odnos s Bogom ako živi svim svojim srcem, dušom i mišlju, u želji da se susretne s Kristom. Čovjek koji žudi za Božjom ljubavlju, susreće se s Bogom.

 Jedini bez grijeha bijaše Isus. Nama, kao i svima, Isus kaže : “Idi, i ne griješi više!“ Postavši slobodni u Kristu, trebamo na veliko planirati, glede našeg svakodnevnog života, naših obaveza, naših dragih: s vjerom i velikodušno.

Prihvatiti mišljenje većine i njihovim sudovima pristupati stvarnosti života ne može biti dobro, jer je moj stav tada uvjetovan mišljenjem drugih. I mene Isus pita u savjesti kako prosuđujem tuđa djela. Gledam li na pojedinu braću i sestre oko sebe očima sredine i većine u kojoj živim ili pogledom svoga srca? Tako me uči da budem slobodan, da budem svoj, da budem posve Njegov. Hoćemo li i mi otići od Isusa ne želeći prihvatiti Njegovu ponudu spasenja? Ostanimo u Njegovoj prisutnosti i priznajmo se grešnim, te umjesto da sudimo naučimo ljubiti. Pohrlimo ususret Kristu! Ne s kamenjem i osudom, nego ponizna srca puna sućuti za bližnjega, i tada ćemo postati bolji ljudi, bolji kršćani. Ostanimo svoji, hrabri i slobodni za svako dobro djelo! Takva je na kraju ostala žena grešnica. Isus joj je darovao slobodu, život, kako bi bila svoja, posve Njegova. Milosrđe Božje je za nas poziv da se ne uznemirujemo za prošlost, nego da nađemo u oproštenju Božjem puno oslobođenje od zla. Bože, naš Oče, obrati nas svojoj ljubavi, da budemo slobodni, svoji, a takvi Tvoji!

Kao što kaže pjesnik August Šenoa kada piše razmišljajući o životu:

 Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,

U grudi nosiš, brate, srce cijelo;

Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,

Put vedra neba diži svoje čelo!

Pa došli danci nevolje i muke,

Pa teko s čela krvav tebi znoj,

Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,

I budi svoj!

 

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada

Nebolike ti zlatne sanke budi,

Ko sivi soko uzvine se nada,

Al’ svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi.

Da, zbilja goni s uzglavja te meka,

U sebični te zovuć svijeta boj;

Ma što te, brate, u životu čeka:

Ti budi svoj!

 

Oj, budi svoj! Taj svijet ti nije pakô,

Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;

Ni desno, lijevo da se nijesi mako,

Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom:

Koracaj bez obzira krepko, živo,

Sudbina dok ne rekne tebi: Stoj!

I pravim drži pravo, krivim krivo,

I budi svoj!

 

Oj, budi svoj! Ta Božji ti je zamet,

A Bog sve mrzi, što je laž i varka;

I neka ti je vazda vedra pamet,

I srce vrelo, duša čista, žarka;

Nek’ ravno um i srce tvoje važu,

Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!

Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:

Da, on je svoj!

 

Oj budi svoj! Al’ brat ti budi braći,

I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;

I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,

Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,

U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,

S poštena tekar lica teče pošten znoj,

I nijesi, brate, živio zaludu,

Kad jesi svoj!

 

Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!

Pa diži čelo kao sunce čisto;

Jer kukavica tek se hrđi klanja,

Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.

Za sjajnim zlatom kô za Bogom gledi

Tek mićenika ropskih podli roj;

Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi,

Pa budi svoj!

 

Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora,

Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije,

Kad čovjek račun završiti mora,

I ti ga svršuj, nek ti žao nije;

Jer tvoje srce šapnuti će tijo:

Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!

Poštenjak, čovjek na zemlji si bio:

Ta bio svoj!                  


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *