Muka u očima dobrog razbojnika

Cijelu korizmu pripremamo se i uživljavamo u misterij muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjeg. Sigurno smo već puno slušali o Isusovoj muci kroz razne pobožnosti, propovijedi, a pogotovo prošlu nedjelju kada smo slušali muku po Luki.

Pokušajmo Isusovu muku pogledati na malo drugačiji način, očima dobrog razbojnika.

Evanđelje po Luki nam govori kako su zajedno s Isusom prema Golgoti krenula i dva zločinca koja su primila jednaku kaznu. Zločinci su cijelo vrijeme tu negdje, blizu Isusa. Vjerojatno su se pitali o njemu, barem kako bi malo skrenuli pažnju od svojih boli i strašne kazne koja ih čeka. Cijelo vrijeme Isus strpljivo podnosi izrugivanja, šuteći, ne uzvraćajući.

Čim su stigli do Golgote Isusa i razbojnike razapinju. Takva je bila muka razapetih da su se često znali čuti krici proklinjanja sudaca i krvnika. Vjerojatno ni mi ne bismo drukčije postupali od razbojnika, sjetimo se trenutaka kad nam netko nanese nepravdu ili, još banalnije, kada se negdje slučajno udarimo, već to u nama potiče srdžbu i psovanje.

Isus, iako trpi istu kaznu popraćenu pogrdama i izrugivanjima, ne otvara svoja usta da bi prokleo, nego da bi za grešnike molio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ U trenucima najveće napuštenosti i odbačenosti Isus se zauzeo za nas kao istinski odvjetnik.

Njegova molitva donijela je prvi plod. Desni razbojnik, po predaji nazvan Dizma, gledavši kako Isusa psuju i pogrđuju te kako on na to odgovara potpuno drukčije poželi se zauzeti za Isusa, pogotovo nakon što je drugi razbojnik doviknuo: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“

Dizma najprije prekorava drugog razbojnika, zatim priznaje krivnju i potpuno prihvaća svoju kaznu: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.“ Kakvog li čuda, niti jedan se čovjek ne nađe da stane u obranu Isusovu, a ovaj razbojnik odvažno pred svjetinom i glavarima svećeničkim izjavljuje da je Isus nevin. Dizma je jedini odvjetnik Odvjetniku, čini ono što nitko od onih njemu najbližih nije učinio, čak je u tome nadmašio i Petra, koji je Isusa zatajio.

Čudu ovdje nije kraj jer će Dizma zavapiti Isusu: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.“ Zamislimo se, Dizma nije vidio samo pravednika, on je prepoznao Gospodina, Boga i to ne u njegovoj sili i veličanstvu, po čudima, nego u njegovoj sramoti. U času najvećeg poniženja, on ga pred svima priznaje Bogom! Znao je Dizma da to kraljevstvo nije ovdje, jer vidio je Isusa i znao je da će umrijeti. Morao je zaključiti kako je kraljevstvo na drugom svijetu, gdje je Isus istinski kralj koji će nagraditi dobre.

Sve što je Dizma izrekao moralo je za Isusa biti kao melem i utjeha. Isus, koji je šutio na pogrde nije mogao šutjeti na molitvu ovog razbojnika. Nije mu Isus odgovorio da mu se otpuštaju grijesi kako je obično činio, već mu je izrekao riječi koje niti jedan grešnik nije dosada čuo: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Ovaj odgovor zasigurno je daleko nadmašio bilo što čemu se Dizma mogao nadati. Kakve li utjehe za onoga kojem je smrt pred vratima! 

Velika je ovo pouka o Božjem milosrđu koju smo preko svetoga Dizme dobili u nasljeđe!

Promislimo, još jednom, malo općenitije o ovoj zgodi s Golgote.

I jedan i drugi razbojnik nosili su križ, i jedan i drugi su raspeti, i jedan i drugi su gledali Isusovu muku, ali samo jedan je umjesto proklinjanja, prihvatio križ, priznao krivnju i zavapio Nevinome te zadobio Kraljevstvo nebesko!

*tekst je nadahnut knjigom „Muka Gospodina našega Isusa Krista“ dr. Rudolfa Vimera


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *