NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEG

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Iv 20, 1-9

Postoji li veća radost od današnjeg dana? Naš Gospodin je pobijedio smrt, on je uskrsnuo! Po svom uskrsnuću daruje nama mogućnost vječnoga života ako mi to hoćemo prihvatiti. Zar to nije dovoljan razlog za radost? Zar to nije razlog sreće, razlog da se povučemo iz onog sivila svakodnevnog života u kojega nas zatvaraju različite prilike? Isus je živ, on je uskrsno! Raduj se brate, raduj se sestro jer moj i tvoj Gospodin ponovno živi, živi uvijeke, a s njime ti i ja!

Ako samo zamislimo situaciju da netko od naših bližnjih umre, a za tri dana ponovno oživi zar se ne bi radovali kao nikada do tad? A evo ovdje moj Bog živi, moj Bog je pobijedio smrt jednom zauvijek. Moja smrt sada dobiva daleko manju ulogu, samo ako prihvatim da je moj Bog živ. Po tom uskrsnuću svatko od nas ima priliku živjeti uvijeke. On nam je otvorio rata raja, da više ne tugujemo zbog smrti. Ponovno sa sv. Pavlom možemo se „narugati“ smrti jer ona ne gospoduje nad nama.
Danas na poseban način slavimo Uskrs, ali on se slavi zapravo svake nedjelje, svake sv. Mise spominjemo se tog vazmenog događaja. Kršćanin bi trebao odražavati radost zbog toga, trebali bi biti najsretniji ljudi na ovoj planeti jer imamo zalog buduće slave. A opet vidimo da to nije tako. Vidimo da smo zapravo vrlo često mi najtužniji ljudi na ovome svijetu; kao da nemamo nikakve nade u bolje sutra. Tu nadu daje nam Krist, a Pavao nas poziva da se radujemo uvijek, ali naša radost mora biti u Gospodinu (usp. Fil 4,4). Gospodin je uzrok svake naše radosti, barem bi trebao biti i upravo bog toga što zaboravljamo na radost Uskrsa i naši životi postaju tmurniji iz dana u dan.
Papa Franjo je pobudnicu o svetosti započeo riječima „Radujte se i kličite“ jer uistinu nemamo razloga da se ne radujemo i ne kličemo. Tako i sv. Franjo potiče braću cijelo vrijeme da su raduju, ali ne zbog toga što bi oni nešto veliko činili nego zato što Bog čini. Oni shvaćaju gdje je razlog prave radosti i zato sv. Franji nije bila mrska različita pokora, siromaštvo ili tome slično, jer sva njegova radost jest bio Gospodin.
Gledajući u Krista koji je živ, mi nemamo razloga biti nesretni. To ne znači da nećemo nikada plakati ili da se nećemo nikada ražalostiti, ali to itekako znači da i u takvim trenucima možemo zadržati mir u sebi i pogled uprt u Krista koji živi. U takvim trenucima žalosti trebamo pronaći razlog radosti, ali one istinske u Gospodinu. Ako vjerujem da je On Put, Istina i Život onda uistinu nema mjesta za trajnu tugu u našem srcu. Koliko god ovaj život bio težak, znamo da nismo stvoreni za zemlju nego smo stvoreni za vječnost. Ako to prihvatimo onda uistinu svaki dan trebamo živjeti kao posljednji, trebamo svaki dan odgovarati na poziv svetosti kako bi bili spremni već sutra na vječni život s Trojedinim Bogom i svima svetima. Prestanimo tražiti Živoga među mrtvima! Krenimo ga tražiti tamo gdje on uistinu jest; u euharistiji (Lk 22,19), u braći ljudima, svima onima koji su u potrebi (Mt 25, 35). 

Stoga neka Vam svetkovina Uskrsa uistinu bude nova snaga kako bi se mogli bez prestanka radovati u Gospodinu jer naš Bog je pobijedio smrt, on nam daruje vječni život ako ga želimo prihvatiti i to je jedino bitno!


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *