Progledaj srcem – 3 dana poslije…

18 000 ljudi slavilo je Boga u Areni. Bilo je duhovito, duhovno. Organizacijski, perfektno, za čistu peticu. Takve organizacije ne bi se posramili niti najveći izvođači koji su nastupali u Areni. Publika raspjevana, raspoložena. Tekstovi više-manje poznati, ma čista idila.Bilo je iznad svih mojih očekivanja vidjeti 18 000 ljudi na koncertu duhovne glazbe, slavljenju ili kako god to htjeli nazvati. Kao što je rekao voditelj, može se Duha Svetoga dotaknuti na trenutke. I krenuli smo sa pjesmom Duhu Svetom, pa smo nastavili sa razno raznim hitovima, razno raznih izvođača. Bilo je stvarno lijepo u pojedinim trenucima, pogotovo dok je vlč. Boris imao nagovor; ljudi su slušali, osluškivali, čak je i tišina bila. Tko god je bio ne može reći gotovo ništa loše na sam koncert kao takav.

Pišući ovaj tekst tri dana poslije ipak počinju dolaziti neka pitanja, počinjem propitivati svaki trenutak toga dana. Moju motivaciju dolaska, moje prisustvo, moje „slavljenje“, moj odlazak. Počinjem se prisjećati ljudi oko sebe, cijele atmosfere. Osjećaji su splasnuli, razum je počeo propitivati. Što je to što moj razum ne može shvatiti, što ga je to „uznemirilo“ već tu večer s pojedinim taktovima određenih pjesama? Gdje je nastao problem u razumijevanja nečega što je bilo tako veličanstveno, grandiozno? Zašto se danas ne osjećam tako ispunjeno kao tu večer? Zašto, bar sa prisjećanjem na tu atmosferu, ne mogu imati jednake emocije? Zašto su se već tamo javili problemi u razumijevanju atmosfere?

Gledao sam oko sebe za vrijeme koncerta, promatrao sam ljude u razno raznim pozama i ekstazama. Pitao sam samoga sebe koliko će njih zapravo biti sutra u svojoj župi. Koliko će njih doživljavati „ekstazu“ (ne nužno vidljivu) primajući živoga Boga u sebe? Nažalost, znam ljude koji su idući dan propustili sv. Misu (nap. idući dan je bila nedjelja – „spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji). Razlozi su razno razni, ali niti jedan nije opravdan. Bilo je super, osjećaji su bili na vrhuncu, a zatim surova realnost – „moj župnik ne propovijeda kao vlč. Boris, župni zbor nije ni blizu niti jednom od izvođača. Župljani nisu nimalo slični kao što je ekipa pokraj mene na koncertu.“. Eto samo neki od razloga koji nisu javno izrečeni, ali su mišljeni kao dovoljno dobar razlog.

Koja zabluda čovjeka koji tako razmišlja, koji tako doživljava svoju vjeru, a nažalost ne radi se samo o statističkim greškama. Jer gledajući realnost, 18 000 (osamnaest tisuća) ljudi može preokrenuti svijet, a ne samo jednu Hrvatsku, a vidimo da se to ne događa. Vidimo da crkve i nisu baš u toj mjeri posjećene (ne sve crkve). Posjećeni su razno razni projekti, akcije, kateheze, propovjednici. Kao da iz dana u dan zaboravljamo zašto dolazimo na misu, tko je zapravo centar svake euharistije. I ne, tu se ne radi o pitanjima kada je bilo bolje ili čija „struja“ je u pravu. Ovdje se radi o problemu odnosa, o problemu shvaćanja biti oko koga se okupljamo svake euharistije.

Zbog toga su se pojavila i mnoga pitanja s početka teksta, pitao sam se koliko će trajati to „doticanje Duha Svetoga“ onoga istoga Duha kojega svatko od nas prima po sakramentima krštenja i potvrde, jer mi smo hram Duha Svetoga (1Kor 6,19). Govorio sam o ljudima koje ja poznajem da nisu otišli, ali sigurno ih ima još (osim ako jedino ja znam te „loše katolike“). Tu večer su bili u ekstazi, ali osjećaji brzo odu, dobiju jedan energetsko-duhovni impuls koji ne traje dugo, koji u sebi ne sadrži dovoljno snage da nosi te ljude dalje. Tim ljudima je potrebno nešto više. Ako se vratim na motivaciju dolaska na koncert logično pitanje je zašto smo došli, koji je prvotni razlog? Je li to uistinu proslava Boga? Je li to materijalna egzistencija Laudata? Ili je to nešto sasvim drugo? Zasigurno je bilo svega pomalo, reći će mnogi.. Bit ćemo zadivljeni brojkom ljudi (pa ćemo je povećati ili smanjiti, ovisi što nam treba), no je li brojka uistinu mjerilo? Definitivno jest pokazatelj da ljudima treba nešto ovakvog sadržaja ili barem nešto slično. Pokazatelj je također da ljudi žele Boga možda i više nego ikad; u vrtlogu razno raznih ponuda, traže Put, Istinu i Život. Ono što se ja pitam je li ovo uistinu pravi put ka ostvarenju toga cilja? I ne, ovo nije kritika Laudatu, bilo kojem izvođaču ili zajednici nego pitanje za Crkvu. Možemo li graditi Crkvu isključivo na duhovnim Coca-Colama i Red Bullovima? Jer temelj čvrste vjere itekako nadilazi samo to. Ne govorim da ovo nije potrebno i da nije lijepo, ali pitam se uistinu je li trenutno dovoljno dobro? Vjera bez emocija nije ono što bi trebala biti, ali ni vjera bazirana samo na takvim osjećajima nije dobra. Gledajući samo tekstove pjesma koje su izvedene pitam se, koji je njihov cilj, kakav učinak one proizvode u čovjeku? Ne dovodim u pitanje nakanu autora ili izvođača nego pitam za posljedicu. Ne želim reći da je prije bilo bolje i da se treba vratiti negdje u prošlost i živjeti u nekim drugim stvarnostima, to nipošto, jer također i tamo bi trebalo napraviti čistku; ali pitam se ovo upravo zbog budućnosti koja nam slijedi. Jer čovjek koji ne gradi svoju vjeru na stijeni osuđen je da kad-tad ona postane ruševina pod navalama problema.

Javit će se sigurno lokalni „dušobrižnici“ koji će reći da je ovaj impuls koji su ljudi  dobili dovoljan i poticajan te da bi onda župnici trebali početi raditi iste stvari kako bi tu „vatru“ održavali u ljudima. No neću se složiti s time; ima župnika koji ne rade dobro, ne trude se dovoljno, ali ima onih koji itekako dobro rade, ali ni oni ne mogu utažiti tu „glad“. Zahtjeva se da se uvedu na mise slavljenički timovi koji će na neki njima svojstven način animirati tu misu. Traže se molitvene zajednice koje će voditi u „ekstaze“ i tome slično. Kada se to ne dogodi, onda ti isti klasificiraju župnika kao nekoga koji nema razumijevanja, zatvoren je i traže nekoga drugoga… Slažem se da treba raditi s ljudima, da im treba u određenim trenucima ponuditi neke druge stvari, ali to nikako ne može biti na način da zanemarujemo ono prvo, a to je Euharistija i Evanđelje. Bez toga nema ničega drugoga. Bez toga postajemo samo još jedna u nizu sekti koja je zaboravila svoj put. Kako je moguće da se traže stalno novi oblici slavljenja, a sama bit se zanemaruje? Bit ću vrhunski raspjevan, ali neću otići na pričest? Prije ili poslije sv. Mise zahtjeva se neka vrsta slavljenja koje se proteže na sv. Misu, ali samo u vidu emocionalnih „ekstaza“ pojedinaca koji se najrazličitije manifestiraju. Ne doživljava se uistinu slavlje sakramenta, nego neka druga vrsta slavlja koja u sebi nije loša, ali u kontekstu Euharistije itekako može odvesti u pogrešnom smjeru. Stoga se uvijek treba pitati koji je cilj nečega, koja je nakana istoga. Centar i ishodište svakog slavlja mora biti Krist, živi i prisutni u Euharistiji. Sve drugo je itekako sporedno. Kao što može glazba privesti k Bogu isto tako može odvesti od njega ili proizvesti osjećaj da mu ne možemo doći blizu zbog utjecaja na naše osjećaje.

Ovaj tekst nije bio napad na nikoga nego samo jedno razmišljanje čovjeka koji je bio prisutan. Čovjeka koja je u ova tri dana čuo takva pitanja i sam ih sebi postavljao. Jer ne gledam sadašnjost, pitam se za budućnost. Pitam se dokle ćemo doći, koji je to duhovni procvat koji nam slijedi i koji se toliko dugo najavljuje? Kako se on očituje? Koji su njegovi plodovi? Jesu li plodovi u besmislenim raspravama po Facebooku? Je li on tu da bi lupio razno razne portale koji mu nisu skloni? Ili je on ipak tu kao posljedica povratka Bogu? Jer ne može duhovni procvat biti uzrok povratka Bogu, on mora biti isključivo plod povratka!

Ne nudim rješenja, puštam svakome od Vas da dođete do njega, ali pitam sebe i Vas… Jer ako dotičemo u jednom trenutku Duha Svetoga ne mogu već idući dan šamarati tom istom rukom drugoga. To je znak da nisam dotaknuo nikoga, a nažalost ovo drugo se prečesto događa..

3 Comments

  1. Ivica Ursić

    konačno … netko je rekao ISTINU!

    Reply
  2. Marina

    Fra Vinko hvala na ovim rijecima, razmisljanju al stvarnosti. Bilo je divno na koncertu al Da, najveca je Sv. Misa.

    Reply
  3. Ivanka Vincetić

    Hvala Gospodinu i Vama što je potakao tako studiozno rasčlanjivanje događaja. Već sam u jednom trenu pomislila da sam heretik jer svaki pokušaj iznošenja mišljenja i stava je blokiran. Dugo sam na crnoj listi. Jučer sam imala smetnje cijeli dan na internetu da sam učinila očajnički korak prema prijateljima sa PRIČOM! Komu smeta drugačije mišljenje koje govori gluposti.Ponekad mi se čini da mi otimaju VJERU. Krist je ispred nacionalnosti. On i sveci ne nose nacionalne zastave. Zašto vjernici zajedno sa biskupima omalovažavaju poruke PAPE. Što se mijenja na liku i djelu Stepinca i kod Gospodina ako se proglasi svetim. Možemo svaki dan moliti njegov zagovor, vjerujući u njegovu svetost. Papa kao poglavar Katoličke Crkve ne želi povećavati raskol među kršćanima. Krist je jedan. Evo dobivam poruku da pooništim. Ako ne ja PRIJATELJI kastolici će to učiniti. Crkva je postala SLUGAN politike Lijepe naše!

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *