XII. nedjelja kroz godinu

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.« A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«

Lk 9, 18-24

Današnje evanđelje započinje dijalogom između Isusa i učenika. Dijalog se razvija iz osame, iz molitve. Isus moli, a učenici su s njime. U takvom okruženju rađa se prilika za razgovor, za saznati što to Isus očekuje od svojih učenika; on sam otkriva dio sebe i onoga što ga očekuje, ali također saznajemo što to učenici i drugi misle o njemu.

Učenici i Isus su u osami nakon događaja umnažanja kruha, ali također i prije događaja preobraženja na gori Tabor. Ako ćemo pažljivije promatrati vidjet ćemo da Isus uvijek prije svih važnijih događaja odlazi u osamu moliti i vodi svoje učenike sa sobom. To se događa i ovoga puta. U takvom molitvenom okruženju razvija se razgovor, razvija se Isusova „znatiželja“ koja zapravo vodi do Petrove ispovijesti vjere u ime svih učenika. Rekli bi danas da Isus ide okolnim putem da bi došao do pravoga pitanja, do onoga za što ih sprema. U takvoj situaciji Petar se ističe, on istupa i govori u ime svih. Kratko jednostavno izriče svu bit onoga što Krist uistinu jest. Bez obzira na događaje koji će uslijediti kao što je njegovo zatajenje Krista ili to što će se svi razbježati u trenucima muke, ova vjera koja je izrečena ostat će s učenicima do kraja, možemo reći da ona ostaje do dana današnjeg kao polog vjere Crkve.

Uz ovakvu ispovijest vjere slijedi pomalo šokantan prvi Kristov navještaj muke. Vjerojatno svi još pod dojmom pitanja i odgovora moraju se suočiti sa navještajem kako će njihov Učitelj, Pomazanik Božji, biti izdan i ubijen; ovaj dio u uskrsnuću su malo prečuli što ćemo vidjeti u nastavku evanđelja. Krist se ne zaustavlja samo kod navještaja smrti i uskrsnuća, on odmah postavlja uvjete za ispravno nasljedovanje. Nasljedovanje se ne odvija po nekim kriterijima koje bi mi postavili po svojoj logici nego po Božjoj. Potrebno je zanijekati samoga sebe u korist drugoga. Kao što će reći u Ivanovom evanđelju najveća je ljubav kada položim svoj život za drugoga (usp. Iv 15,13). Stoga i Crkva proglašava svecima one ljude koji su podnijeli mučeništvo. Nije potreban redovan proces beatifikacije, nisu potrebna čuda nego su odmah proglašeni svecima. Upravo iz nasljedovanja Krista proizlazi mogućnost davanja života za drugoga.

Kako bi mogli nasljedovati Krista moramo najprije proći ovaj prvi dio, a to je odlazak u osamu na molitvu. Iz molitve se rađa razgovor i od najranijih dana smo slušali kako je molitva razgovor s Bogom. U molitvi, od onih koji govore, postajemo oni koji slušaju; u molitvi pitamo, govorimo, ali također i bivamo pitani jednako kao i učenici. Molitva je uvijek dijalog između Boga i čovjeka, samo ukoliko smo spremni slušati i čekati Božji odgovor. U molitvi nam se postavljaju logična pitanja o odnosu s Bogom, sam Bog s nama razgovara i pita nas o tome što mi kažemo tko je on za nas. Tu je prilika za naš rast, za našu spoznaju o tome tko je Bog za mene. Naš problem često nastaje jer se trudimo o Bogu govoriti „pametno“, filozofski jer mislimo da moramo govoriti nekim uzvišenim jezikom kako bi prikazali Boga. To je često „bolest“ svećenika i teologa koji ponekad takvim govorom Boga čine dalekim i neshvatljivim. No ipak Bog je vrlo jednostavan, on svakoga pita što kaže o njemu. Odgovor na to pitanje trebamo pokušati dati svojim jezikom, a takvim istim jezikom prenijeti i drugima. Boga se ne prenosi drugima stranim rječnikom nego upravo iskustvom života s njime. Jednako kao i učenici potrebno je otići u osamu i tamo čuti njegov govor nama. Iz toga iskustva postajemo svjedoci koji će moći drugima prenijeti ispravnu sliku Boga.

U dijalogu s Bogom moći ćemo jednako kao i učenici prihvatiti razne događaje pa čak i nevolje koje će nas snaći, ali to ne dolazi preko noći. Proći će tri godine intenzivnog druženja s Isusom pa će ga ipak Petar zatajiti i neće povjerovati u uskrsnuće dok ga ne vidi. Sa silaskom Duha Svetoga postat će gorljivi propovjednik koji će ipak opet imati svojih padova, ali znati će tražiti oproštenje te će pronaći snagu da položi svoj život za Krista. Taj put je također i naš; moramo naučiti biti strpljivi u odnosu s Bogom. Moramo naučiti biti ustrajni kako bi postigli svetost koja će biti spremna položiti život za Boga i bližnjega. Za sve to nam je potrebno vodstvo Duha Svetoga koji se sam za nas zauzima kad mi ne znamo kako moliti (Rim 8,26).

Stoga sebi i Vama želim mnoštvo strpljenja i ustrajnosti u molitvi kako bi mogli u molitvi graditi svoj odnos s Bogom. Jedino tako možemo napredovati u svetosti na koju smo svi pozvani. Svakoga od nas Bog čeka, ali on nas ne može prisiliti u odnos. On nam daruje slobodu i u toj slobodi se mi odlučujemo želimo li ući u odnos koji će nam pomoći da ostvarimo svrhu svoga života. Bog želi naše spasenje, ali ne može bez nas jednako kao što se mi ne možemo spasiti sami od sebe, potreban nam je Bog. Avantura života počinje u osami, počinje u šutnji u kojoj ću dopustiti Bogu da progovori. Sve je na meni, a pitanje je jesam li spreman upustiti se u najbolju avanturu svoga života?

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *