V. vazmena nedjelja

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«

Iv 15,1-8

Ovu nedjelju čitamo na početku petnaestoga poglavlja Ivanova evanđelja prispodobu o trsu. Prispodobe su uvijek snažne, omogućuju čovjeku da ga izvuku iz svakodnevne buke u njegovoj duši i da mu ponude doživljaj i sliku koju može neometano promatrati u jednostavnosti promišljanja i motrenja, napravivši na trenutak odmak od svega što ga unutar njega koči, realnije sagledati i vrednovati vlastiti život. Isus govori vrlo jasno kako je on pravi trs, usred svih mogućnosti koje nas zavode svojim rješenjima jedini i najsigurniji put jest Isus koji netom prije, pripremajući učenike za njegove kušnje, govori kako je upravo on Put, Istina i Život. Loza koja nema svoj smisao i život ako ne ostane na trsu jedino na njemu donosi plod dok sve što plod ne donosi Otac nebeski kao vinogradar siječe i baca u oganj.

Pred svakim od nas je put pročišćenja. Naš život zamrljan je raznim iskustvima koje nas priječe vidjeti Gospodina na pravi način ili drugačije rečeno: mi ne znamo niti željeti ili pak tražiti i zato nam se Gospodin prvi otkriva i uči nas željeti i vidjeti njega, imati čisto srce koje prepoznaje što Gospodin želi, čini za nas i u nama. Da bi naš život zbilja u srcu kucao s Isusovim srcem, svatko tko prihvaća svoj križ dopušta Gospodinu da ga pročisti, da ukloni sve krive stavove, doživljaje i navike koje nas čine zatvorenima u nama samima kako bi prodisali životom u Gospodinovoj providnosti.

Riječi koje nam je Isus rekao čiste nas. Slušamo kako je Isus prošao muku da bi po uskrsnuću ostvario stanje spasenja i novog života, ali kao i njegovi učenici koji nisu razumjeli što im Isus govori o sebi ili su mislili da ga razumiju na svoj način, tako i mi upadamo u razočaranja kad se nakon svih slatkih govora o nošenju križa zateknemo pred svojim križem i padamo. Isus utješno govori kako bez Njega ništa ne možemo učiniti. Za mene je ovo najpotresnija rečenica. Ona se može razumjeti i kao opomena u našem stanju ponosnog i preuzetnog računanja s nama samima, no kad se sve naše snage polome i kad nas izdaju svi naši varljivi saveznici: okrenutost prema sebi, strah, želja za glatkim životom, uživanje, misao da sam za sve sam odgovoran, i da će se svijet raspasti ako ne uspijem biti iz sve snage savršen… tada nam upravo Isus donosi utjehu: bez Njega ne možemo učiniti ništa  ̶  a s Njim sve.

“Tražite što god hoćete i bit će vam” (Iv 15,7b). To je put mnogih kušnja i padova, put na kojem se ne trebamo tri dana sramotiti pred samima sobom što smo drugačiji no što bi smo htjeli biti, a stanje nam govori da nismo. To je put Petra koji ne razumije Isusa ali ga voli, i dopušta da ga nakon svoje preuzetnosti i izdaje Isus i dalje vodi. Pred Gospodinovom strpljivošću uvijek imamo pravo biti ljubljeni, znajući da ćemo o sebi u prisutnosti tolike Istine otkriti puno dublje i gore stvari o sebi samima, ali dopustimo li da nas On razoruža doživjet ćemo eksploziju života. Mi, tempirana bomba nabijena i začahurena u sebi, bit ćemo potpuno slomljeni u svojim krivim uvjerenjima i naučenim stavovima, pročišćeni i ojačani. I sve što činimo mimo Gospodina propast će i sve što mislimo da činimo s Njime, a u biti na pogrešan način čineći, još uvijek vjerujući svojim površnim pravilima koji kako tako funkcioniraju, sve će to biti odsječeno: da rodimo još više roda.

Ne znači to od jednom sve odbaciti, jer i Isus nas upozorava da nismo mi ti koji razlučujemo kukolj od pravog sjemena, već Otac. Ne znači to prebirati što je sve loše u nama, nego vjerovati da to Vinogradar čini i to često kad ni sami ne shvaćamo da on to čini, a čini po svakoj situaciji koju mu predajemo. Zato umjesto želje da sve dokučimo i opet budemo svoji suci i poglavari, Isus nas želi oslobađati tog pouzdanja u vlastitu nemoć i uzeti nas pod Očevu ljubav. Zato biti iskren pred Gospodinom je najbolji put tog predanja. Što god mislim, osjećam i jesam i tamo gdje sam najsigurniji u svoje i tamo gdje sam najnesigurniji sve to staviti pred Gospodina moleći ga za vodstvo i svjetlost, i znajući da će nas njegov rad na nama, njegovo pročišćenje, razbijati i brusiti da ćemo i tamo gdje smo bili najsigurniji u ispravnost svojih postupaka biti pročišćeni, upoznajući da smo bili daleko od prave sigurnosti. Tada će nas tješiti i opominjati da bez Isusa ne možemo učiniti ništa, i koliko je to utješno makar nas trenutno malo i vrijeđa u našoj samodopadnosti: s Isusom možemo učiniti sve; jer spoznati da je čovjeku nemoguće otvara pristup Gospodinu kojemu je sve moguće.

I stoga, zbuni me Gospodine, umjesto mog znanja daj mi prihvatiti neznanje, umjesto moje sigurnosti, daj mi strpljivosti u životnoj nesigurnosti, daj da iz nje spoznam da sam tebe potreban, umjesto mog zadovoljstva u umišljenoj savršenosti i mog nezadovoljstva u neuspješnoj nesavršenosti daj mi u nesigurnosti uskočiti u tvoje ruke: savršenu sigurnost. Pa i kad me toliko zbuniš, kad budem oči u oči s tragedijom svog života, kad padnu maske a prokušani recepti donesu neuspjeh, tada Gospodine šapni mi riječi: “Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti” (Iv 15, 5b).

Dajem ti da me pročistiš, dajem ti i svoje nestalne odluke u kojima kad se umorim opet zatvaram svoje srce i opet se vraćam sebi, ali ipak dajem ti i znam, ti mi daješ svoju strpljivost pa kad odlutam ti me opet čekaš. Daj mi u tim trenucima snage da se što brže vratim iz svojeg očaja i razočaranja nad samim sobom. Dotičući dno svoje bijede, priznajući sebi svoju grešnost i slabost, želim tebe prihvatiti u tvojoj snazi, Gospodine, kao što ti mene prihvaćaš u mojoj krhkosti. I tada neću donositi rod kao do sada ostajući zadovoljan sobom pored toliko drugog bogatstva koje je beskrajno u Gospodinu, već ću donositi više roda, uvijek više, iz dobrog u bolje.

fra Filip Čeliković

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *