Sv. Petar i Pavao

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«

Mt 16,13-19

Današnja svetkovina podsjeća nas na dvojicu velikana, Petra i Pavla. Definitivno spadaju među najpoznatije apostole, one koji su ostavili najveći utjecaj na prvu Crkvu, ali i na sve kršćane do dana današnjeg. Danas želim pokušati približiti njihov način života sa slikom Crkve tj. kako su njihovi životi neiscrpan izvor poslanja Crkve i svakoga od nas.

Petar Ključar – tako je danas oslovljen u misnom blagoslovu. Povezanost nadimka sa njegovom službom koju mu je predao Isus kako i vidimo iz današnjeg evanđelja (Mt 16,13-19). Petar je savršen primjer toga zašto je Crkva ujedno sveta i grešna. Prije susreta sa Isusom on je Šimun, čovjek grešnik, ribar, možda priglup u očima svijeta. Ipak, u Božjim očima on je čovjek vjere, čovjek koji je zaslužio postati Stijena (grč. Petros). Ne po svojim zaslugama jer inače bi sve odavno propalo, nego upravo po daru Božjem da zna izdržati do kraja, da zna priznati pogrešku. Njegova svetost se očituje u priznanju grešnosti, u tome što se zna pokajati i tražiti oproštenje. Petar izriče najveću istinu prilikom ispovijesti vjere, ali ubrzo nakon toga će zatajiti Isusa. Pavao će nam pisati o tome kako je morao korigirati Petra zbog njegova licemjerna ponašanja, ali na kraju svega toga Petar ostaje uvijek Stijena. Ostaje Stijena koja zna biti čvrsta, ali ujedno i ona koja je spremna nositi drugoga. Stijena koja će znati nositi slabe i pružiti im zaštitu, ali i Stijena koja ne odstupa od onoga za što je postavljena.

Zašto je Crkva građena na Stijeni? Upravo zato što se njena svetost očituje u Božanskom utemeljenu, ali na način da je ujedno i ljudska. Potpuno Božja, ali i potpuno ljudska. Zato je grešna, ali i sveta; jednako kao i Petar, Crkva zna priznati svoju grešnost. Ponekad kao i Petru, treba joj vremena za to, ali na kraju uvijek će ustati i priznati svoju grešnost kako bi joj Gospodin vratio onaj prvotni sjaj. Kao što je Sotona pokušao zavesti Petra, a Isus je molio za njega tako i je i sa Crkvom. Padne pod napastima, ali ustat će jača, ustat će odlučnija na putu svetosti. Zato je Crkva najljepše mjesto na svijetu. Jedino u Crkvi mogu biti ono što jesam, grešnik koji može skinuti svaku masku sa lica, može se predati Bogu ovakav kakav uistinu jest, tu može priznat svoje grijehe i znati da su mu oprošteni zauvijek.

Pavao Blagovjesnik – i on ima svoj nadimak u misnom blagoslovu. Također njegov nadimak odgovara njegovoj službi. Navijestio je radost Evanđelja poganima onoga vremena, ostao je najveći misionar sve do današnjih dana. Bio je gorljiv u progonu kršćana, ali također je gorljiv u navještaju. U svojoj gorljivosti izgarao je u potpunosti za Krista, tumačio je vjeru poganima, ali i Židovima, pa čak je korigirao i apostole, ali nikada nije tražio hvalu za svoj rad nego je uvijek upućivao na Boga. Znao je da nije savršen, znao je da se mora usavršavati iz dana u dan kako bi dovršio trku života (usp. 2Tim 4,7). Bio je tješitelj potlačenih, navješćivao radost zaplakanima, ali također i korio grešnike sa ciljem da se obrate i žive dostojno poziva na koji su pozvani (usp. Ef 4,1).

Zašto je Crkva Blagovjesnica? Zato jer ispunja trajni Kristov nalog navještaja Evanđelja svakome stvorenju (usp. Mk 16,15). Jednako kao i Pavao pozvana je bit najveći misionar na čitavome svijetu. Pozvana je donositi utjehu žalosnima, kidati okove nepravde, radovati se sa radosnima i plakati sa zaplakanima, ali također i biti korekcija ovome društvu. Nije pozvana biti humanitarna udruga kojoj je jedini cilj hraniti gladne. Njezina bit proizlazi iz liturgije iz koje jednako kao i Pavao crpi snagu svoga poslanja, a to je prvotno navještaj spasenja koji dolazi po Isusu Kristu. Ova humanitarna strana proizlazi iz prvotnog poslanja navještaja spasenja kao što i Pavao piše Galaćanima (usp. Gal 2,10). Jednako kao i Pavao, Crkva se susreće sa poteškoćama u svome poslanju, ponekad želi nešto, ali joj ne uspijeva, potrebno je vrijeme da nešto učini, potrebna joj je milost Božja jer jedino se snaga u slabosti usavršuje (usp 2Kor 12,9). Tako treba i promatrati i sadašnju krizu u kojoj se Crkva nalazi. Ne treba bježati od istine i priznati kako se nalazimo u krizi. Priznajući svoju grešnu stranu i svoju slabost Crkva će ići naprijed i ponovno će joj Gospodin vratiti prvotni sjaj svetosti.

Nakon povezivanja Petra i Pavla sa Crkvom želim sebe i Tebe postaviti u kontekst sadašnje stvarnosti Crkve. Bez sumnje znamo da se nalazimo u kriznim vremenima, ali što nam je činiti kako bi se oslobodili tih okova? Odgovor se nalazi u prvom današnje čitanju. Sv. Petar je okovan i stavljen pod jaku stražu i možemo nekako primijeniti to na današnju sliku Crkve. Ako pažljivo iščitamo što piše vidjet ćemo da se Crkva svesrdno moli Bogu za njega (usp. Dj 12,5). Pitanja glase: „Koliko se ja molim za Crkvu? Što ja činim kako bi se Crkva obnovila? Kakav je moj način života?“ Crkva nisu samo biskupi, svećenici, redovnici i redovnice. Crkva je svaka krštena osoba, svi smo mi živo kamenje koje se treba ugrađivati u tu Crkvu, a zaglavni kamen je sam Krist (usp. 1Pt 2,4-6). Pozvan sam svesrdno molit se za Crkvu, izgrađivat ju, darovati u potpunosti sebe kao bi ona rasla. Tek nakon toga jednako kao i Pavao imam mogućnost uputiti kritiku Crkvi za nešto. Pavao nije kritizirao Petra kako bi sebe pokazao da je pravedan nego jer je uistinu Petar pogriješio, ali ta kritika je učinjena u ljubavi, sa ciljem da Crkva raste. Naše kritike upućene papi, biskupima i svećenicima često su besplodne upravo zato jer nisu iz ljubavi, jer nemaju za cilj rast nego sebičnost, pokazivanje moje pravednosti i „spoznaje“. Nisam pozvan biti besplodni kritičar, nego plodni graditelj. Kada to shvatim i Crkva će početi rasti.

Posljednja su pitanja; kako ja koristim mogućnost da izgrađujem Crkvu i sebe? Koristim li to jednako kao i Petar priznajući svoju pogrešku kako bi rastao u svetosti? Priznajem li u Crkvi ono što ja jesam uistinu, kako bi ta Crkva rasla zajedno sa mnom? Što ja želim od Crkve i za Crkvu?

Crkva je majka, ali Crkva sam i ja. Onakav kakav ja budem bit će i Crkva i tu nema daljnje rasprave. Imam pravo očekivati od Crkve da bude svetija od mene, ali nemam pravo očekivati da bude bolja na osnovu mojih kritika koje su sebične i besplodne. Kako bi Crkva bila onakva kakva je zamišljena po Božju svatko od nas mora početi slijediti Krista, mora se prepustiti vodstvu Duha Svetoga koji vodi Crkvu. Tada ću moći upućivati kritike iz ljubavi na izgradnju Crkve. Također ne smijemo zaboraviti tko je Glava Crkve. Krist je Glava i temelj Crkve; kada to prihvatim da bude moja svakodnevica tada će i Crkva ponovno zadobiti prvotni sjaj.

Želim sebi i Vama da svakodnevno izgrađujemo sebe, a izgrađujući sebe izgrađivat ćemo i Crkvu, ali neka to nikada ne bude po našem nego uvijek po vodstvu Duha Svetoga! Neka nas na putu svetosti i izgrađivanja Crkve te u ljubavi prema istoj uvijek prati zagovor Petra Ključara i Pavla Blagovjesnika!

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *