XIII. nedjelja kroz godinu

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo. Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.« Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.« I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

Lk 9,51-62

Apostoli Ivan i Jakov, danas sveci, ipak nisu uvijek imali sveta razmišljanja, kako nam to pokazuje današnje evanđelje. Njihovo ponašanje nije nam strano, katkada i nama dođe da kažemo: “Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?”. Ovdje je zanimljivo što nije riječ o njima samima, ne radi se o tome da je netko odbio njih, njihove riječi, nego je netko odbio Isusa i njegovu poruku. I na to apostoli reagiraju upitom za odmazdu. Kada netko čak odbije i ono Božje, ono Božansko, ono što je zaista dobro za njega, ipak ne trebamo odmah tražiti da se takvoga kazni. Druga stvar koja se ovdje očituje – svetost se postiže postepeno. Ni apostoli nisu postali sveti rođenjem, iako blizu Bogu, pozvani od Boga, potrebno im je bilo vrijeme rasta i sazrijevanja. Možda se i mi katkada ljutimo na same sebe videći kako se još uvijek borimo s pojedinim grešnim navikama, ipak, budimo strpljivi i sa samima sobom i s Gospodinom. Tko ustraje, u svoje će vrijeme donijeti plod.

Drugi dio evanđelja lijepo sažimlje sveti Bazilije Veliki: “Učenici moraju naučiti da božansko ima prednost pred ljudskim i da ljudske obveze ne mogu stajati na putu kršćanskog učeništva”. Isus nam otvara oči da znademo dati prednost bitnome pred onim nebitnim. Navedene stvari iz evanđeoskog teksta nisu loše, dapače, čak je mrtva pokopati djelo milosrđa, no u čemu je kvaka? Ako Bog ne stoji kao zadnja svrha i cilj svih stvari, ako nije u službu Njemu, koja je onda vrijednost učinjenih djela? Valjalo bi znati razlikovati bitne od nebitnih stvari, ispravno posložiti prioritete u životu. Katkada dobre stvari treba ostaviti poradi boljih, a ovo osobito vrijedi kao formula života za one koje je Bog pozvao da ga izbližega slijede.

Da je obaziranje natrag pogubno, govori nam i Stari zavjet. Kada se navršilo vrijeme da se unište Sodoma i Gomora, rečeno je Lotu i obitelji da se ne obaziru natrag, bježeći iz grada, da se nigdje ne zaustavljaju. Ipak, žena mu se obazre i pretvori u stup soli (usp. Post 19,26). I ovo upućuje još jednom na važnost ustrajnost u započetim dobrim djelima. Dakako da je važno s Isusom započeti, ali je još važnije ustrajati jer i Juda je, sjećamo se, dobro započeo, ali nije ustrajao.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *