Nekoliko riječi o zaspalom Isusu i našem odnosu s njime

U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«

Mt 8, 23-27

Evanđelist Matej nam donosi zgodu oluje na Tiberijadskom jezeru. Nakon što je Isus izložio nauk na gori (Mt 5-7) te posjetio Kafarnaum i učinio nekoliko čuda, zapovjedio je da prijeđu na drugu stranu Tiberijadskog jezera. Prije samog ulaska u lađu neki pismoznanac mu prilazi i govori mu da će za njim, a isto tako i drugi učenik koji postavlja neke uvjete. Na to sve Isus postavlja neke zahtjeve apostolskog života tj. pokazuje nužnost odaziva na poziv bez odgode i traženja neke sigurnosti za sebe. Problem nastaje kada Krist poziva u svoju službu, a ljudi se odazivaju sa svojim uvjetima. Jedan bi ovo, drugi bi opet nešto treće i tako u krug. Bog se nama daje u potpunosti, ali zahtjeva od nas jednaki pristup prilikom odaziva na poziv. Pavao u poslanici Korinćanima to najbolje opisuje kada govori kakva je ljubav koju bi mi trebali gajiti (1 Kor 13). Odaziv mora biti u potpunom predanju kako bi opet mogli zadobiti sve. Nije problem u pokapanju mrtvih ili pozdravljanju sa ukućanima pa ni nekoj vrsti materijalne sigurnosti, sve će to doći, ali problem je kada te stvari stavimo ispred Krista i odaziva njegovu pozivu. Tada od nas neće biti pravih učenika jer se ne možemo predati do kraja. U tom predanju treba rasti iz dana u dan kako nikada ne bi ništa stavili iznad Krista.

U tom kontekstu Isus ulazi u lađu sa učenicima te odlazi na počinak (tko bi mu zamjerio nakon takvog dana). Tu počinju problemi za učenike, nastaju valovi koji gotovo potope lađu, a Isus spava i dalje. Lađa je uvijek slika Crkve, a sada se ta lađa nalazi šibana valovima dok Krist spava. Učenici su unutra, čuli su govor na gori, vidjeli ozdravljenje Petrove punice i čuli zahtjeve za nasljedovanje, ali nije im dosta. Ostali su malovjerni i to je najveći problem. Ne bude Isusa kada počinje oluja jer oni su ipak ribari i „znaju“ se nositi s njome, ali kad uvide da ipak ne znaju onda nastaje panika i potreban je Isus.

Kada bi prenijeli tu situaciju na današnje društvo vidjeli bi da se nismo puno odmaknuli od apostola. Vidimo da često puta Crkvu današnjice šibaju valovi nevolja, što vanjskih što unutarnjih, a čini nam se da Bog spava. Kad bi pogledali bliže evanđelja vidimo da Isus jedino spava kada je na lađi koja je u valovima. Možemo reći da u trenucima najveće nevolje za učenike Isus spava i to je za njih problem. U drugoj situaciji prije Isusova uhićenja traži od učenika da bdiju s njime, ali oni spavaju. Izgleda da dolazi do nerazumijevanja između učenika i Učitelja o tome kad je vrijeme za spavanje. Bit ću ovdje slobodan pa ću reći kako mi se čini, da ovdje u slici oluje i Crkve, može se primijeniti onaj starozavjetni citat: „Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti, riječ je Gospodnja. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“ (Iz 55, 8-9). Kao da sa svojim spavanjem Krist želi pokazati kako nam je potrebna vjera u njega kako bi nas on doveo u žuđenu luku (usp. Ps 107,30). Nisu problem valovi jer vidimo da ih Krist utišava samo jednom prijetnjom i nastade bonaca, problem je mala vjera učenika.

Problem vjere učenika je problem današnje Crkve. Mala vjera rađa velike valove (čitaj: probleme) koji nam se čine kako su nesavladivi. Čine nam se tolikima kao da će evo sada nastupiti naš kraj i svi ćemo izginuti. U takvim trenucima pesimizma okrećemo se jedinoj preostaloj opciji (jer smo svojim snagama kao iskusni ribari sve već probali), a zapravo ta opcija, odnosno iskreni vapaj Isusu, bi nam trebala biti prva opcija. On je među nama, on boravi na toj maloj lađi i čeka da mu se obratimo kako bi nastala bonaca. Takva situacija krasi Crkvu današnjice. Strukture koje su si umislile da su one moćne i sposobne riješiti svaku situaciju i da zapravo Krist tu nije baš potreban tj. može se on odmoriti, počele su uviđati kako zapravo i nije to baš tako. Ovo jest kritika svima nama jer svi se mi tako ponašamo u životu. Ne radi se tu u pojedincu nego gotovo o čitavom kolektivu. To nije nešto što je moja projekcija nego je realno stanje koje je opisano u evanđelju.

Iako situacija može ponekad izgledati beznadnom Bog je toliko velik da će nam dopustiti da ga ignoriramo do posljednjeg trenutka i onda će ustati i utišati svaku oluju. To „ustajanje“ zahtjeva najprije naše obraćanje Njemu, ali i njegovu kritiku nama jer nam želi pokazati kako smo takve situacije mogli odavno izbjeći samo da smo se „sjetili“ obratiti Njemu. Taj poziv vrijedi i za našu svakodnevnu stvarnost u kojoj se nalazimo kao Crkva. Problemi koji se nama čine nepremostivima za Bog su ništa. Trebali bi se svakodnevno odlaziti na „razgovor“ s Bogom kako bi shvatili što su uistinu problemi i nedostaci. Jer samo nekoliko redaka prije vidimo kako je puno veći problem podijeljenosti u čovjeku oko odaziva na poziv za nasljedovanje Krista nego lađa u oluji. Ta lađa će se puno češće naći u oluji ako smo podijeljeni i ne stavimo Krista na prvo mjesto i zato Krist postavlja čvrste kriterije kod odaziva kako bi izbjegli nepotrebne oluje.

Ono što stavljam sebi kao kriterij dajem i Tebi dragi čitatelju kao priliku za razmišljanje. Ako želimo dobro Crkvi vrijeme je da počnemo razgovarati s Bogom i tražiti savjete kako nepodijeljena srca služiti Njemu i drugome čovjeku. Iz molitvenog razgovora s Bogom dobit ćemo sve potrebno jer sam kaže, da tražimo, kucamo i ištemo (Mt 7,7). Bog je taj koji jedini može učiniti da naše oluje postanu mirno more, da naučimo prihvatiti razne nevolje i kako se nositi s njima. Niti jedna žrtva nije uzaludna nego nam je to nova mogućnost kako bi rasli u vjeri i povjerenju prema Bogu. Svačija vjera će se očitovati kada nastanu problemi, kada bude trebalo djelovati. Hoću li ja djelovati sa Bogom ili bez njega ovisi isključivo o meni. Ako smo istiniti tražitelji Boga onda nam ovo evanđelje daje odgovor u kojem smjeru trebamo krenuti već danas, a hoćemo li to opet ovisi samo o nama. Na tome putu nismo sami, nego je čitava Crkva uključena u to putovanje, a na tom putovanju trebamo iz dana u dan otkrivati Boga i prenositi drugima.

Neka ovo promišljanje bude poticaj iskrene osobne obnove odnosa s Bogom kako bi iz dana u dan kročili Njegovim putovima i kako bi se prepuštali Njegovu vodstvu (usp. Ps 37,5). Tek tada ćemo shvatiti kako je lijepo zajedno živjeti kao braća i sestre i kako je lijepo zajedno hoditi k domu Božjemu, a to je Crkva. Za tu Crkvu treba svakodnevno moliti, za sve njezine članove kako bi po Božjoj milosti uvijek rasla i pronosila Radosnu vijest obraćenja do kraja zemlje! Stoga ne bojmo se moliti Isusa da nas povede u žuđenu luku sigurnosti jer samo s njime kao jedinim Spasiteljem moći ćemo ići naprijed kao pojedinci, ali i kao društvo! 


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *