XIV. NEDJELJA KROZ GODINU

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.« »Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.« Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

Lk 10, 1-12.17-20

Bog nam danas po svojoj riječi progovara o poslanju učenika u gradove koje je on kanio doći. Isus ih upućuje u „tajne zanata“ kako bi mogli što savršenije navješćivati Kraljevstvo nebesko. Na tome putu ne smije ih ništa zaustaviti; niti odjeća i obuća, pa čak niti ljudi koje mogu susresti na putu. Takve upute jasno govore o važnosti navještaja tim gradovima i selima u koje će najprije doći, a nakon njih i Isus.

Među uputama koje Isus daje učenicima nalaze se one o hranjenju i o bivanju u jednoj kući. Takve upute su tu upravo zbog učenika da se ne bi uzoholili, kako prilikom ulaska u grad ne bi tražili što bolju kuću ili što bolju hranu. Isus ih potiče da ne budu „gospoda“ koja će misliti samo na sebe nego se moraju približiti ljudima u njihovoj stvarnosti kako bi im uistinu mogli navijestiti Kristov dolazak. Naposljetku učenici se vraćaju sa izvještajem što su sve radili i koliko su bili uspješni, ali to nije ono što je bitno Isusu. Ono bitno jest upravo to da su se odazvali na Kristov poziv i da su im imena zapisana na nebesima. Ne postoji veće radosti za čovjeka nego kada je u službi Božjoj bilo kao klerik ili kao laik.

Crkva svoje poslanje iščitava upravo iz Isusovih riječi koje je uputio ovim učenicima, ali i apostolima tijekom svog zemaljskog boravka. Tako papa Franjo u svojoj pobudnici Evangelii Gaudium piše ovako: „Radost evanđelja koja ispunjava život zajednice učenika misijska je radost. Iskusila su je sedamdeset dvojica učenika, koji su se vratili iz poslanja (misije) puni radosti (usp. Lk 10,17).“ Radost je jedan od plodova Duha Svetoga koji se nužno mora očitovati kod Isusovi učenika tj. kršćana općenito. Ta radost očituje da je Evanđelje naviješteno i da daje ploda kako će reći papa Franjo u istoj pobudnici. Misijsko poslanje Crkve postoji već od silaska Duha Svetoga nad apostole na dan Pedesetnice te od tada nije prestalo; zapadalo je u razne krize, ali nikada nije prestalo. Danas Crkva više nego ikada poziva na novu misijsku djelatnost među narodima, ali ne samo više među onima koji nisu kršteni nego poziva na novu evangelizaciju među katolicima. Ta ideja navještaja nije strana, ona živi u Crkvi već duže vrijeme, ali konkretnije kroz dokumente počinje sa papom Pavlom VI. i njegovim apostolskim nagovorom Evangelii nuntiandi. Zatim istu stvar nastavlja i papa Ivan Pavao II., Benedikt XVI., te sadašnji papa Franjo koji stavlja osobit naglasak na novu evangelizaciju čitave Crkve. Taj kontinuitet možemo pratiti kroz mnoštvo dokumenata, govora i pisama koje su potpisali pape kroz zadnjih pedesetak godina.

Zašto je važno odvažiti se na novu evangelizaciju? Zašto je potrebno ponovno naviještati evanđelje onima koji su „vjernici“? Važno je upravo zato jer mnogi od onih koji se nazivaju vjernicima te se tako izjašnjavaju prilikom popisa stanovništva zapravo i nisu vjernici. Realno stanje možemo provjeriti već odlaskom na nedjeljnu svetu misu i uvidjet ćemo da broj vjernika ne odgovara stanju na terenu. Iz tih razloga nužan je ponovni navještaj tim ljudima kako bi otkrili ljepotu svoga krštenja te života s Bogom u Crkvi. Jednako kao što i Isus daje upute svojim učenicima, Crkva potaknuta tim primjerom, daruje preko dokumenata upute biskupima, svećenicima, redovnicima i laicima kako krenuti u novu evangelizaciju. Evangelizacija iliti navještaj spasenja koje donosi Isus Krist, jest djelo Crkve, a to podrazumijeva da se svatko od nas mora uključiti te dati svoj doprinos kako bi to djelo bilo uistinu plodonosno. Uvijek je to najprije djelo Božje, ali kao što je djelo Božje jednako je i djelo ljudsko barem prema tome što pristajemo na to.

Stoga Isus i nas danas šalje među svoje obitelji, prijatelje, radna mjesta kako bi naviještali evanđelje. Kako bi ljudima navijestili da Isus može doći i u njihov „grad“ (usp. Lk 10,1). Navještaj neće biti lagan i sam Isus to kaže jer šalje nas kao ovce među vukove, ali takav apostolat donosi radost koju će posvjedočiti učenici na povratku. Ta radost treba biti radost navještaja, radost mogućnosti da drugome posvjedočim kako je lijepo biti Božje dijete. Osobno svjedočanstvo odnosa s Bogom je temeljno za uspješan navještaj. Ako nemam odnosa sa Bogom, a krenem u navještaj, moje svjedočanstvo bit će puka teorija, isprazna slama koja neće nikoga obratiti. Zato je važno najprije izgraditi odnos s Bogom te otkriti svoje poslanje kako bi bio vjerodostojan svjedok. Taj odnos se najprije gradi preko redovnog slavlja sakramenata, osobne pobožnosti te rasta kroz odnos s Bogom preko sv. Pisma.

Nikada ne smijemo biti svjedoci koji će misliti da su bolji od onih kojima su poslani jer na to nas Isus upozorava. Moramo biti svjesni situacije u koju dolazimo te sa svom ljubavlju i strpljivošću obrazložiti razlog zbog kojeg mi jesmo vjernici (usp. 1Pt 3,15-16). Jednako tako moramo biti spremni uputiti i kritiku drugima, ali nikad iz oholosti i mišljenja da smo bolji nego sa željom za njihovo spasenje. Čovjek koji će doći drugome govoreći kako treba živjeti, a najprije sam to ne živi neće postići ništa, dapače stvorit će još većeg nevjernika. Zaista je važno najprije osobno svjedočanstvo u ljubavi kako bi navještaj bio plodan. 

Kao nekoć učenike, Isus šalje i nas danas da idemo navijesti radosnu vijest spasenja. Šalje nas i Crkva u Kristovo ime na kraju svake mise kada svećenik kaže „Idite u miru!“; uistinu i nakon današnje svete mise pođimo u miru donijeti radosnu vijest spasenja onima koji su daleko od Boga, koji su daleko od Crkve. Pružimo im blago svjedočanstvo svoga života kako bi oni najprije po našem primjeru mogli spoznati ljepotu življenja u vjeri. Svatko od nas ima mogućnost nekome pokazati put ka Kristu i njegovu spasenju, a postoji li veća radost od te da ćeš nekome pomoći da dođe do Života?

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *