XV. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Lk 10, 25-37

Puno pitanja u evanđelju danas. Ali na svako smo dobili odgovor. Oba puta na pitanja zakonoznanca Isus odgovara protupitanjem te ga tako navodi da sam dođe do odgovora. Oba puta zakonoznanac ispravno odgovara. Oba puta Isus završava riječima kojima ga potiče da ide i djeluje tako; da djeluje u skladu sa saznanjima. Moram pohvaliti zakonoznanca. Pitao se dva važna i krucijalna pitanja: “Što moram učiniti da baštinim nebo?” i “Tko je moj bližnji?” Pitaju li se katolici danas ovo? Zakonoznanac nas uči kakva bi misao trebala okupirati naše misli, naše srce, naša razmišljanja.

Imamo prispodobu koju nam sam Isus donosi. Kaže da je čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon, da je na tom putu bio svučen i izranjen. Crkveni oci u tom liku vide pad Adama, koji je grijehom bio izranjen i spoznao da je gol. Tim više što je put iz Jeruzalema prema Jerihonu i geografski obilježen silaznom putanjom, u čemu se vidi pad čovjeka u lošije stanje od onog izvornog u kojem je stvoren. Zapravo smo svi mi taj izranjeni čovjek. Slika Samarijanca je slika Spasitelja koji povija rane uljem – slika bolesničkog pomazanja te vinom – slika euharistije. Na koncu čovjek biva doveden u gostinjac – slika Crkve u kojoj su svi članovi međusobno povezani. Ako dva denara usporedimo s dva denara kod udovice koja su u njezinom slučaju simbolizirala sve jer je Isus rekao da je ona najviše dala, tada u ovom slučaju dva denara znače da se Isus potpuno dao za nas, ostavio nam svega, u obilju, da se možemo ne samo oporaviti od rana, nego i boriti i hrvati protiv istinskog neprijatelja, ustrajati i tako u nebo doći. Dapače, ništa nam ne smije i neće nedostajati, što se Boga tiče, jer ako što više i potrošimo, isplatit će on.

Bog daje u obilju. Bog nam daje sve potrebno. Čini mi se ovo kao snažna poruka evanđelja ove nedjelje. Mnogi se, ipak, osjećaju uskraćenim od Boga, međutim, kada Bog daje u obilju – čega on daje u obilju? Milost, u prvom planu. Milost! A kako se milost može manifestirati? Može li kroz križeve? Može li Bog milost obilato poslati u obliku križa? Pitajmo svetog Ignacija Antiohijskog kada je čekao da ga bace među lavove; čak je molio kršćane da puste da se to uistinu dogodi, vidio je u tome milost. Pitajmo svetog Ivana od Križa kako gleda na onih devet mjeseci zatočeništva od vlastite braće; tada je napisao svoja najdublja djela. Pitajmo svetog Franju što je mislio o neprijateljima; govorio je da će na njima Bogu zahvaliti kada dođe u nebo, jer su mu oni pomogli. Daje Bog u obilju, uistinu daje, samo treba prepoznati milost u obliku u kojem dolazi, a ponizne duše su to redovito prepoznavale.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *