XX. NEDJELJA KROZ GODINU

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

Lk 12, 49-53

Pomalo šokantno evanđelje, miroljubivi Isus nije više tako miroljubiv, dapače on sam govori kako kod njega nema mira, nego da je donio oganj, razdjeljenje. Više nema mira u kućama, braća se dijele međusobno, očevi protiv sinova, majke protiv kćeri i snahe protiv svekrve (ništa novog pod nebom rekli bi). Slobodno možemo reći kako je Isus donio goleme podjele u samim obiteljima upravo zato jer jedan dio obitelji želi biti njegov učenik dok drugi ipak ne želi i to je ono što stvara podjelu.

„Ovakav Isus“ ne uklapa se u onu sliku koja nam se pokušava nametnuti o „hipi Isusu“ koji ide po svijetu i bere cvijeće. Takav Isus plod je nečije mašte i želje za razvodnjavanjem poruke. Jer kod takvih ljudi nema mjesta za bilo kakvu pobunu, razdjeljenje ili suprotno mišljenje; njihov Isus širi „ljubav“ i apsolutno je tolerantan na sve. Takve slike ipak sam Isus razbija i daje nam ispravno tumačenje samoga sebe.

Bit ovoga odlomka nije podjela u obitelji jer ona se može dogoditi i bez Isusa. Ako ćemo gledati čitavo poglavlje u cjelini (Lk 12) vidimo kako Isus daje upute kako biti njegov učenik i što njegove učenike zapravo očekuje. U tome kontekstu dolazi i ovaj odlomak, ali ne kao uputa da odmah idemo i podijelimo čitavu obitelj te više nitko ne priča međusobno. Isusova poruka ide u smjeru zauzimanja svoga stava pa čak i pred obitelji, pred ocem i majkom. Kršćanin nije osoba koja će svoje stavove izricati samo u svojoj sobi ili u crkvi. Ako postajem Kristov učenik onda bih to trebao biti 24 sata na dan. Ne mogu imati jedne stavove za prijatelje, druge za obitelj, a treće za župnika. Takva podijeljenost u samome sebi donosi prvenstveno velik nemir nama samima, a zatim kao posljedica dolazi i neautentičnost pred drugima. Često puta će se dogoditi kako upravo najviše sukoba oko vjere imamo upravo s našim najbližima i to su one najteže bitke koje vodimo, ali znamo koji je naš cilj; uvijek smo zagledani u nebesku domovinu i zato je potrebno ustrajati i u takvim odnosima. Sam Isus nas potiče na predanost, a znamo kako je najslađe zapravo ono u što smo najviše truda uložili. 

U današnjem svijetu kada se toliko „cijeni“ sloboda govora i toliko se ističe kao kvaliteta, često ćemo vidjeti kako se zapravo traži potvrdno klimanje glavom na sve i svašta samo u ime neke lažne tolerancije. Upravo takve stvari Krist ne traži od nas. Sam nam poručuje današnjim evanđeljem kako se treba zauzeti za ono što je istinski bitno pa makar to značilo i ući u sukob s drugima. Ne trebamo ići okolo i govoriti njima njihove pogreške i pokazivati kako smo mi najpametniji, ali ono što bi trebali imati svakako jest stav. U borbi sa današnjim svijetom trebamo ići hrabro i sa stavom jer Isus nas ohrabruje jer on je pobijedio svijet (usp. Iv 16,33).

Za imati svoj stav i znati ga argumentirano braniti potrebno je imati određeno znanje. Potrebno je učiti komunicirati s drugima. Kao katolik potrebno je poznavati ono što stvarno Krist govori, ali jednako tako i ono što Crkva naučava. Kako ćemo biti katolici i zauzimati se za neke stvari ako ne poznajemo nauk, ako nismo pročitali barem katekizam? Kako „voditi borbe“ ako imam iskrivljenu sliku vjere i nauka? Nije ni svatko pozvan biti javni branitelj vjere, a danas se to prečesto događa. U moru društvenih mreža mnogi misle kako su upravo oni pozvani biti „branitelji“ Boga i Crkve pa onda svojim komentarima nanesu veću štetu nego što bi ikada bilo koji „neprijatelj“ napravio. Ako nemam potrebno znanje o nečemu onda je zaista bolje zašutiti (ili prestati tipkati) jer moje neznanje može dovesti do neželjenih posljedica.

Isusovo upozorenje o podjeli među ljudima ne treba nas obeshrabriti nego treba nas potaknuti na spremnost učenja poniznosti, ali i preuzimanje odgovornosti u društvu. Sam Krist, prije nego što govori o podijeli, govori o tome što on mora sve proći. Na drugome mjestu kaže, ako su njega mrzili i nas će mrziti (usp. Iv 15, 18-20) i na neki način to bi nam trebalo biti „normalno“. No ne treba sebe proglašavati mučenikom ako me netko krivo pogleda, možda me ne voli zbog mog ponašanja i djela, a ne vjere. Nisam pozvan biti prosjek u ovome svijetu, pozvan sam biti promjena, pozvan sam drugima naviještati Istinu. 

Stoga neka današnje evanđelje bude svima poticaj za zauzetiju brigu za sve što je oko nas kako bi bili istinsko svijetlo svijeta i sol zemlje jer na to smo pozvani. Uvijek budimo spremni učiti od Krista jer je on krotka i ponizna srca (usp. Mt 11,29).

2 Comments

  1. Branka Šeol Martinec

    Hvala na tumačenju i ohrabrenju.
    Bog sa svima vama.
    Branka

    Reply
  2. Martina

    ❤️

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *