XXII. NEDJELJA KROZ GODINU

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

Lk 14, 1.7-14

Isus nam danas progovara o pravoj poniznosti i našem odnosu s drugim ljudima. Progovara o poniznosti koja ne traži svoje mjesto i svoje zasluge nego gleda više na drugoga. U prispodobi o pozvanome čovjeku svatko se od nas može prepoznati jer smo se svi našli u nekoj sličnoj situaciji kada su nas premjestili sa mjesta na kojem smo htjeli sjediti – bilo da su nam dali bliže mjesto ili dalje. Ovisno o situaciji u kojoj smo se zatekli tako smo se i osjećali; bilo nam je na čast ili na sramotu, ali zasigurno smo izvukli neku pouku iz svake situacije.

Isus nema problema s time da postoje mjesta koja su važnija ili manje važna za nekoga, jer on promatra ljude na gozbi i sigurno je vidio kako netko želi uzeti mjesto koje mu ne pripada. Iz tog razloga govori im prispodobu kako bi im pokazao ono što su zaboravili, pravu poniznost.

Zatim se obraća i domaćinu te mu predlaže drugačiji pristup prema ljudima. S ovim Isusovim naputkom o tome koga zvati, mogu se poistovjetit ljudi sa velikom rodbinom koju često puta vide samo na svadbama. Pozvani su na svadbu samo zato jer su prije 20 godina njihovi roditelji zvali roditelje budućih mladenaca. Tako završavaju na slavlju bez da uopće poznaju mladence, a kako se onda iskreno radovati na takvome slavlju? Niti jednu stranu zapravo nije briga za onu drugu nego je važan samo osoban doživljaj. Na to upravo Isus upozorava domaćina kuće. Upozorava ga na njegovo slavlje i na to kako je zapravo ovaj način slavlja isprazan.

Kao što je nekoć u staleškom vremenu postojala teška podjela ljudi prema imovinskom stanju tako je danas naglašena prevelika jednakost u svim područjima. Nastoje se izbrisati sve razlike među ljudima, spolovima, ali zapravo dovodi se do gore podjele nego u vremenu staleškog društva. Svatko si uzima za pravo da si pripisuje zasluge i mjesta koja mu ne pripadaju što nema nikakve veze sa poniznošću. Takvo ponašanje će pripisati tome kako smo kao društvo nadišli staleške podjele i kako smo svi jednaki. Ipak tu se ne krije poniznost i ljubav prema drugome nego vlastita oholost i želja za slavom.
Definitivno ne trebamo podjele po imovinskom, zdravstvenom ili nekom drugom stanju jer svaki čovjek ima dostojanstvo već time što je Božje stvorenje. Ipak to ne znači da se može ponašati kako želi ili uzimati ono što mu ne pripada. Prisutna je i danas tendencija pojedinih ljudi i u strukturama Crkve koji žele vratiti stalešku podjelu što nikako ne možemo opravdati jer nema nikakvu utemeljenost u onome što nas Isus uči. S druge strane nova tendencija jest osporiti bilo kakvu razliku između crkvenih službi te sve prikazati jednakima što opet nije dobro. Kako naći onda pravi omjer između ove dvije krajnosti, kako ostati normalan u cijeloj zbrci ideja?

Pravi put nam pokazuje Krist ovim primjerom na gozbi; za svakoga postoji mjesto na slavlju, ali bolje ti je uzeti niže mjesto i biti pozvan na više, nego biti srozan i posramljen pred svima. Nije problem u tome što postoje određena mjesta za određene ljude, nego je problem mog odnosa prema onome što mi (ne)pripada. Kada shvatim da nije sve za mene i kada naučim cijeniti kako postoje ljudi kojima pripada bolje mjesto nego meni tada ću biti sretan čovjek.

Ukoliko se nađem u ulozi domaćina trebam naučiti tko su uistinu oni kojima je potrebno slavlje, tko su oni koji će se znati radovati sa mnom. Krist me poziva da darujem svoje vrijeme i pažnju onima koji nemaju nikoga drugoga. Poziva da upravo ja i moja kuća budemo bližnji drugome. Uzalud nam moliti Boga da ukloni glad na Zemlji, ako ja ne želim pogledati osobu koja je u potrebi, kojoj stvarno treba komad kruha. Prečesto moja topla riječ vrijedi više od svih novaca koje ubacujem u razne čaše prosjaka, ali naravno da je lakše dati novac nego se zaustaviti kraj čovjeka i pružit mu riječ nade i utjehe. Stoga i Isus poziva nas danas da prepoznamo tko je stvarno potreban i što je Bogu uistinu drago. Naše pozivanje ljudi u potrebi ne može se zadržati samo na tome da ih nahranimo, potrebno im je pokazati kako imaju dostojanstvo, a to se može jedino u iskrenom odnosu prema ljudima.

Za kraj donosim tekst sv. Ivana Zlatoustog o ispravnom iskazivanju počasti Kristu:

 „Želiš li častiti Kristovo tijelo? Ne preziri ga gola: niti ga ovdje časti svilenim odijelima, niti ga vani ne zanemari kad je udaren studeni i golotinjom. Onaj koji je rekao: ‘Ovo je tijelo moje’, i riječju je stvar potvrdio, rekao je i: ‘Vidjeli ste me gladna i niste me nahranili’ i: ‘Što niste učinili jednome od ovih najmanjih, meni niste učinili’. Za ovo sigurno ne treba odijela, nego čista duša, a za ono treba puno mara i brige. Učimo se razmišljati i slaviti Krista kako to želi. Njemu je, naime, najugodnija ona čast koju sam želi, a ne ona za koju mi mislimo. Tako mu i ti iskaži čast kako je zakonom zapovjedio i svoja dobra dijeli siromasima. Bogu ne trebaju zlatne posude nego zlatne duše. To kažem, ne da bih zabranio da se takvi darovi daju, nego tražim da se tim i prije tih darova daje milostinja. To doista on rado prima, ali mnogo više milostinju. To koristi samo onome koji daje, a ona i onome koji prima. Čini se da je tu prigoda da se čovjek pokaže, a ovdje je samo milostinja i blagost. Koja korist ako je Kristov stol pun zlatnih čaša, a on sam umire od gladi? Najprije gladnoga nahrani, a tek onda od suviška ukrasi njegov stol. Činiš zlatnu čašu, a čašu vode ne daš? Zašto trebaš popravljati zlatom vezene pokrivače za stol, ako njemu ne damo niti potrebno odijelo? Koja korist od toga? Reci mi: Ako koga vidiš bez nužne hrane i ostaviš ga tako, pa samo ukrasiš stol zlatom, zar će ti zahvaliti , ili se naprotiv rasrditi? Ako ga vidiš obučena u podrte haljine i promrzla od studeni a ne daš mu odijelo nego mu podigneš zlatne stupove govoreći da to činiš u njegovu čast, zar se neće osjetiti ismijanim i uvrijeđenim najvećom grdnjom. Tako o Kristu razmišljaj dok kao lutalica ide naokolo bez krova, a ti ga ne primaš kao gosta, nego ukrašavaš pod, zidove i glavice stupova, te srebrene lance vješaš na svijećnjake, a njega vezana nećeš ni da pogledaš. To kažem ne zabranjujući da se tako radi, nego da se o svemu skupa vodi briga. Dapače smatram da prije treba učiniti ovo, pa onda ono. Tko ovo nije učinio, nije nikad bio optužen, a koji su ovo zanemarili, određeni su za vječni pakao i neugasivi oganj da podnose muke s đavlima. Dok urešuješ zgradu, ne prezri bijednog brata. On je dragocjeniji hram od bilo koje zidane zgrade.“

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *