XXIV. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.« I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’ Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti. »A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Lk 15, 1-32

Današnje evanđelje donosi nam tri prispodobe o tome kako je velika radost kada se netko pronađe/spasi, a bio je izgubljen. Tako već u prvoj prispodobi pastir traži jednu izgubljenu ovcu ostavljajući onih 99. Rekli bi kako je taj čovjek možda i lud, ali ovo nije slika samo čovjeka nego ukazuje na ljubav Boga prema čovjeku. Ne ostavlja Bog onih 99, on zna da su one sigurne, ali odlazi po onu jednu jer ju voli jednako kao i ovih 99. Tako je i njegova radost velika za svakoga  koji se obrati, za svakoga onoga kojega traži neprestano.

Jednako kao što pastir traži ovcu, žena traži drahmu (jednako kao jedna dnevnica)  koja je izgubljena i nema mira dok je ne nađe. Ono zajedničko kod žene i pastira jest to što oboje pozivaju druge kako bi se radovali pronalasku izgubljenoga. Slavlje nije rezervirano samo za njih nego su uključeni svi oko njih.

Dolazimo do treće prispodobe koja sadrži jednake elemente kao i prve dvije, ali sa puno više detalja. Tako saznajemo kako mladić uzima ono što mu s pravom pripada i odlazi daleko od oca. Dok je daleko od oca, izgubio je sve što je imao čak i svoje dostojanstvo, jer je imao manje nego svinje koje je čuvao. Ipak tu dolazi trenutak obraćenja. „Došavši k sebi“ – bio je toliko daleko da ni sebe nije poznavao, odluči otići k svome ocu i bit njegov radnik. On ne traži staru slavu ili čast koju je imao, traži najmanje moguće, ali želi se vratiti ocu jer zna kako je dobro tamo. Čini prvi korak; ustao je i krenuo; sve ostalo čini otac. On ga iščekuje jer ga ugleda dok je još daleko. Otac je bio u iščekivanju sinova povratka, ali ne kako bi mu pokazao kako je pogriješio, nego kako bi mu vratio dostojanstvo. Sa svim ovim detaljima, prstenom, najljepšom haljinom, teletom koje je dao zaklati, otac vraća dostojanstvo sinu. Izgubljeni sin ponovno živi, slobodan je. Obuća koju je dobio znak je slobodnog čovjeka. 

Sin je oslobođen, nastalo je veliko slavlje, ali tome slavlju prethodila su dva koraka ili postupka. Prvi sam već naveo, a to je obraćenje sina te shvaćanje kako mora krenuti k Ocu. Drugi korak jest priznanje svoje krivice pred ocem. Bez ove dvije stvari nema tolikog slavlja jer ako fali jedan od ova dva koraka, nema niti potpunog obraćenja. Kod svakog obraćenja mora doći do želje za obraćenjem, susreta s Bogom i priznanja krivice. Često puta je lako spoznati kako nas Bog ljubi, ali problem nastaje kada treba priznati svoj grijeh i propust. Mogao je sin doći kući i reći ocu: „Zašto si mi dao novce kad si znao da ne znam upravljati s njime. Znao si kako ću završiti, a pustio si me.“ Otac bi se radovao što vidi sina živa, ali ne bi se mogao radovati u potpunosti jer ovo ne bi bilo obraćenje nego pravdanje svoje krivice i napad na oca. Prvi razlog sinova povratka mogao je biti sebičan, iz vlastite koristi. No sa priznanjem grijeha i očevim djelovanjem sin osjeća onu istinsku ljubav, u njemu se budi ljubav prema ocu i iz toga nastaje slavlje.

Teško je priznati svoju krivnju, ali to je oslobađajuće. Bog nas ljubi, vratit će nam dostojanstvo koje imamo kao njegova djeca, ali samo ako mi to želimo. Vratit će nam i više od onoga što tražimo samo ako mi to želimo. Sin je želio biti radnik, a otac ga je učinio ponovno baštinikom imanja. Istu stvar Bog daruje nama, ali moramo učiniti prvi korak, odlučiti poći Ocu svome i priznati kako smo pogriješili. Priznanje ne služi kako bi netko „jašio“ po našim grijesima nego kako bi bili uistinu slobodni, jer ni Bog to ne čini što vidimo iz svih susreta kada oprašta grijehe. Vidimo  kako se otac ne spominje sinovlje prošlosti nego priprema slavlje jer je oživljen. Ista stvar se događa s nama u ispovijedi; ona ne služi kako bi netko mene osuđivao zbog mojih grijeha nego kako bi mogao ponovno zadobiti dostojanstvo koje sam izgubio. Otac nam izlazi u susret; Otac nas ljubi više nego što možemo zamisliti. Ne postoji grijeh koji nas može toliko daleko udaljiti od Oca, ali moramo željeti se vratiti Njemu, ostalo će on učiniti.

Zadnja osoba koja se pojavljuje jest stariji sin. Svima nama negativan lik, ali svi se možemo pronaći u njemu. On dolazi i vidi kako se ljudi vesele i nije mu jasno zašto, kako to da on nije upućen u to slavlje. Kad sazna što se događa on ne želi ući, ali opet otac izlazi i sada dolazi jednako i ovome sinu. No tu se pojavljuje problem prebacivanja odgovornosti na drugoga, a ne na sebe i zato se ovdje ne događa slavlje u potpunosti. Zatekli smo se svi u situaciji kada smo vidjeli nekoga kako se „rastapa“ u molitvi i sigurno se zapitali zašto se meni to ne događa, to nije u redu. Zašto ja to ne osjećam, a cijelo sam vrijeme tu, a on/ona se tek obratio/la.

Prva stvar, nismo svi jednaki i nemamo svi jednaku količinu emocija. Druga stvar, možda imamo sindrom starijeg sina. Jednostavno smo tu, idemo u crkvu, molimo se, ne kršimo zapovijedi, jednostavno na van smo savršeni. Ipak iznutra smo se udaljili od Boga. Sve ovo nabrojano postalo nam je rutina i ne susrećemo se sa živim Bogom. Onda kada vidimo nekoga tko je susreo živoga Boga mislimo kako je Bog nepravedan, ali zapravo smo mi ti koji su u krivu i moramo proći ona dva koraka, kako bi i mi ušli u slavlje i susret sa živim Bogom. Ne postoji ništa ljepše od susreta sa živim Bogom, sa Ocem koji te neizmjerno ljubi. Nećemo svi to jednako doživjeti niti ne trebamo, ali svi trebamo ući u kuću Očevu i pridružiti se slavlju.

Na putu povratka Ocu nismo sami, ali moramo odlučiti doći; priznajmo svoje pogreške kako bi susreli živoga Boga. Nema većeg susreta sa Bogom od susreta u sakramentu euharistije. Stoga neka nas ništa ne spriječi kako bi već na idućoj sv. Misi mogli pristupiti živomu Bogu i ući u slavlje!

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *