XXVII. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«

Lk 17, 5-10

U današnjem evanđelju Isus daje odgovor na pitanje što je najvrjednije što možemo posjedovati. Odmah potom i govori zašto je to najvrjednije koristeći sliku koja u sebi sadrži dvije nevjerojatne stvari. Prvo – dud je stablo koje ima vrlo razgranato korijenje te ga je stoga jako teško iščupati iz zemlje. Drugo – još je teže, da ne kažemo nemoguće, dud zasaditi u more. Ne želi ovime Isus reći da u slobodno vrijeme treniramo vjeru tako što ćemo sjesti ispred duda i gledati hoće li se pomaknuti, nego želi reći da snagom vjere možemo činiti stvari koje nam se čine jako teškima i nemoguće. Kad vjerujemo ne činimo mi nego Bog po nama, zato je moguće po vjeri činiti izvanredne stvari jer puštamo Bogu da djeluje.

Kada govorimo o vjeri unutar Katoličke Crkve govorimo ponajprije o vjeri kao povjerenju. Kad se dogodi nešto teško u životu obično pitamo “Zašto Bože?” i tražimo smisao, tražimo odgovor. Međutim, postavljajući to pitanje izjednačavamo se s ateistima koji, istina, ne pitaju “Zašto Bože” već samo “Zašto” ali isto traže odgovor i smisao koji ne nalaze. Djelovanje iz povjerenja bilo bi: “Ne razumijem Gospodine, ali imam povjerenje u tebe da ćeš to izvesti na dobro”. Ne tražiti odmah odgovore nego vjerovati Gospdinu i u situacijama u kojima ne kužim, da će on to izvesti na dobro. To je vjera, to je povjerenje koje Gospodin traži od nas, zato nam i šalje takve situacije kroz život da se u vjeri izgradimo, učvrstimo, ojačamo. To je kao kad bih te sada uzeo za ruku i rekao: “Hajde za mnom!”, ako bi me ti pitao: “Kamo ćemo?” i stalno to ispitivao dok ti ne dadnem odgovor, to je jasan pokazatelj da nemaš povjerenja, odnosno, vjere u mene. A ako bi ti rekao: “Dobro, idemo, iako ne znam kamo”, to bi meni bio znak da imaš povjerenje ići kamo te vodim iako ne znaš kamo je to. Ali imaš povjerenje u mene. Tako Bog želi da imamo povjerenje u Njega. Da se damo dopustiti da nas vodi stazama i kad nam nije jasno kamo. Jer ne traži Bog od nas da sve znamo, već povjerenje da vjerujemo dok smo na putu da će sve biti dobro.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *