Opraštanje – put u slobodu

Mnogi kršćani, unatoč redovitom ispunjavanju svojih vjerskih „obveza“ i dalje djeluju kao tužna pogrebna povorka koja u Kristovoj patnji nalazi kakvu takvu utjehu za svoj napaćeni život. Prizor koji ovakvo kršćanstvo ostavlja svijetu suvremenog se čovjeka ne dotiče, a kako i može. Suvremeni je čovjek žedan Boga, i što ga svijet u kojem živi sve agresivnije od njega udaljuje, to je čežnja za Bogom u čovjeku veća. I to je posve prirodno, budući da je Bog temelj svakog čovjeka, bio on toga svjestan ili ne. No može li umorno kršćanstvo u današnjem čovjeku pobuditi ikakva interesa. U čemu je problem?

Toliki kršćanski vjernici na nedjeljnim misama, ispovijedima i redovitim pobožnostima, a nikakve promjene. Duge godine praktičnog kršćanstva, a da se na licima istih ne primijeti niti iskrica od onog silnog bljeska Kristova uskrsnuća koje rasprši tamu grijeha i čovjeku u svome Duhu daruje novi život. Ne čudi stoga da upravo Sabor II. vatikanski, tražeći uzroke ateizma i nevjere današnjeg čovjeka, ističe kako su upravo kršćani koji nedosljedno žive svoj život, možda najveća prepreka svijetu da povjeruje. Kada kažem nedosljednost, ne mislim toliko na ljudske slabosti kojih niti kršćani nisu pošteđeni, već na prizor koji ostavljaju pred svijetom. Ne bi li svjetlo Kristova uskrsa trebalo žarče sjati na licima onih koji sebe smatraju Kristovim učenicima?

Pišem ovo potaknut prvenstveno vlastitom nemoći da živim visoki ideal koji Krist pred mene stavlja, jer ako smo iskreni, poći nam je od nas samih, ne biti zagledani u pogreške drugih, koliko se truditi ispravljati svoje, a eto onda i plodne kateheze onima oko nas. U čemu je, dakle, problem današnjeg Kristova učenika? Gdje je, pa makar i sjena onog duha koji je prve kršćane tjerao u dragovoljnu smrt sa pjesmom na usnama, koji je kroz povijest podizao tolike „lude“ za Krista da ih je svijet uistinu takvima i smatrao. Mnogo je čimbenika i razloga ovakvoj situaciji, a ovo kratko razmišljanje nije dostatno da se dublje bavi ovim, po mom sudu, gorućim problemom današnjeg kršćanstva. No, pokušat ću uhvatiti samo jednu nit koja može biti od presudne važnosti za naš život, a to je opraštanje.

Suvremeni je čovjek izuzetno osjetljiv kada su u pitanju njegova prava, kada se zadire u njegovu slobodu ili ga se na bilo koji način želi ograničiti, no pri tome zaboravlja da svoju slobodu on ima u vlastitim rukama. Stara izreka kaže kako je čovjek sam kovač svoje sreće i to u ovom slučaju smatram ispravnim. Već nam Stari Zavjet govori o ponudi koja je stavljena pred nas, dobro i zlo, ali jasno kaže, biraj dobro i živjet ćeš.

Želio bih nešto reći o opraštanju, koje donosi život, nasuprot neopraštanju koje odnosi život, radost i slobodu, a navlači na nas krivicu i strah. Mislim da se upravo u ovom krije i veliki problem današnjeg vjernika, koji će nerijetko s većom lakoćom prohodočastiti cijeli svijet negoli oprostiti pa i najmanju uvredu svom bližnjemu. Prirođena religioznost navodit će ga na silna odricanja i pokore, i ne znam kakve sve ne vrste pobožnosti, ali kada je riječ o Kristovom govoru na gori nerijetko se čuje kako je to ipak samo visoko postavljeni ideal i nije za svakoga ostvariv. Mislim da bi trebali ponizno priznati da smo potrebni ozdravljenja i to baš od ove zlokobne bolesti od koje većina bolujemo, a to je nepraštanje. Kao bića duha to je prvenstveno duhovna zadaća.

Čovjek ima neizmjeran potencijal u sebi, njegov duh nije omeđen ni prostorom ni vremenom, i kada bi uistinu vjerovao ništa mu ne bi bilo nemoguće. Najveća zapreka na putu da se nađe unutarnji mir i doživi jedinstvo s ljubavlju jest naš strah od Boga. Budući da mislimo da smo od Boga odvojeni, osjećamo se krivima i nalazimo se u sukobu i nadmetanju među sobom i to je temelj svih naših poteškoća, svejedno kakve one naravi bile. Ozdravljenje je proces kojim se naš duh čisti od svojih negativnih misli o krivnji i strahu, onih osuđujućih osjećaja koji nas čine osjetljivima, osamljenima i rastrganima. Opraštanjem se taj proces stavlja u pokret. Njime se dopušta duhu koji se sam shvaća kao rascijepljen i odriješen da ponovno postane cijelim.

Ozdraviti znači dovesti zajedno, dovesti do cjeline. Istinsko ozdravljenje ispravlja krivu procjenu da naš duh predstavlja nešto od svega drugog odvojeno i dovodi nas natrag u naše prirodno stanje u kojem se duh u ljubavi povezuje sa svima drugima i s Bogom. Ozdravljenje zahtijeva naše stalno prisjećanje na to da se bez međusobnog osuđivanja uzajamno povezujemo. Ozdravljeni duh ne poznaje više odvojenosti. Budući da nosi još samo Božje ljubeće misli u sebi, on je pomirljiv, bez krivnje, boli i sukoba. On stoji u savršenom skladu sa savršenstvom ljubavi. On ne negira svoje tijelo, nego ga promatra kao neutralnog nositelja za komunikaciju ljubavi, bez ometajućeg utjecaja sukoba. Smisao opraštanja je da ozdravi duh, ne tijelo. Kad smo jedanput drugoj osobi i sebi samima oprostili i time se oslobodili svojih agresivnih misli i svojih osjećaja krivnje, vraća se duh svom izvornom, ljubećem stanju natrag. Time iščezava nužnost patnje i tada i tijelo koje u harmoniji slijedi duh može biti iscijeljeno od boli i bolesti.

Mi možemo osjetiti mirnu nazočnost Božju, kada za koji trenutak poduzmemo davati i opraštati – umjesto htjeti imati i okrivljavati. Što više dajemo i otkrivamo da davati znači primati, to više spoznajemo zašto je tako važno odustati od svojih ulaganja u krivnju i osuđivanje. Kad to činimo biva nam jasno da trebamo preuzeti odgovornost za svoju slobodu i svoju sreću, jer nam naše vlastite misli mogu nanijeti bol, ali i unijeti radost – o nama ovisi.  Samo naše vlastite misli određuju je li naš duh u ljubavi povezan s drugim ljudima, ili ćemo dalje htjeti živjeti u jednom svijetu koji se sastoji samo od razdvoja i u kome stalno ostajemo ranjivi spram napadaja. Ta svjesna zamjedba svoje vlastite ranjivosti sprečava nam uistinu doživljavanje božanskoga mira.

U svom razmišljanju poslužio sam se tekstovima iz knjige „Umijeće opraštanja – ključ za mir sa sobom i drugima“, dr. med. Geralda G. Jampolskog, psihijatra i psihologa koji je u svojim šezdesetima upravo putem opraštanja, prvenstveno sebi, a onda i drugima, došao do velike tajne kršćanske vjere, do beskrajne ljubavi Isusa iz Nazareta, koji poziva na bezuvjetno praštanje i bezuvjetnu ljubav kako bi i mi ljubili jedni druge kao što je on nas ljubio. U tu svrhu donosim i neke prijedloge uvaženog doktora koji nam mogu pomoći u procesu opraštanja sebi i drugima, te tako pustiti prošlost i njezinu sjenu koja se nad nama nadvija i često nas blokira da se otvorimo bezuvjetnoj ljubavi Kristovoj u kojoj imamo sve mogućnosti i snagu da opraštamo jedni drugima, te na taj način osvjetljujemo skriveno lice Kristovo na nama samima kao i na licima naše braće. Možda će tada, malo po malo i svijet prepoznati Kristovo lice radosti i ljubavi na licima onih koji se zovu Njegovima, te će nam prići i bez naših pompoznih govora, nagovora i razrađenih metoda evangeliziranja, od kojih, čini mi se, često puta nema nikakva odjeka, dokle god mi sami ne povjerujemo u ono, u što ponekad i nasilno druge uvjeravamo. Evo nekoliko korisnih savjeta:

  • Pokušaj danas napustiti sve svoje ranije, krive procjene o sebi i drugima. Umjesto toga budi spreman da se sa svakim koga sretneš ili na koga misliš povežeš i reci: „Vidim tebe i sebe samo u svjetlu istinskog opraštanja.“
  • Ponovi barem dva puta dnevno pravila za unutarnji mir: unutarnji mir – mir Božji treba biti moj jedini cilj, opraštanje mora biti moje jedino određenje, odgađam svaku odluku sve dok nisam smirio svoj duh i poslušao unutarnji glas – glas savjesti.
  • Ako se danas zatekneš u tome da nekome navaljuješ krivnju, zaustavi se i misli o sljedećem. Da si imao jednako djetinjstvo i jednaka životna iskustva kao osoba kojoj predbacuješ, nije li moguće da bi se ponašao na sličan način? Spoznaj, dakle, u toj osobi ono strašivo i uplašeno dijete koje se ne bi tako ponašalo da je osjetilo bezuvjetnu ljubav. Oprosti toj osobi i pokloni joj ljubav.
  • Ako danas osjećaš iskušenje (svejedno čini li se ono opravdanim ili ne) da nekome predbacuješ, misli na to da smo svi mi u ljubećim Božjim očima spašeni od grijeha i krivnje.
  • Dohvati sreću i mir koji si danas zadobio kad si sebi i drugima potpuno oprostio.

Podsjetimo se Kristovih riječi koje su istina i život: „Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se… Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.“ Mislimo li da se ove riječi nas ne tiču, ili ako se tiču onda ih treba egzegetirati u našu korist, prilagoditi našim mogućnostima, uvelike se varamo. Isus je pred nas stavio najzahtjevniji život koji možemo misliti, ali ne i nemoguć. Zamolimo ga da nam u ovom uskrsnom vremenu udahne svoga Duha kako bi bili sposobni opraštati i ljubiti. Tko ljubi i oprašta braći svojoj, ne podliježe ovom ili onom zakonu, već ljubeći živi Evanđelje.

Siguran sam da samo istinska ljubav koja se temelji na praštanju i milosrđu može osvježiti danas tako često razvodnjeno kršćanstvo, koje prilagođavamo svojoj mjeri. Nije grijeh biti slab, ali je grijeh to ne priznati, oslanjajući se na sebe sama i pri tom isključujući druge ljude iz svog života. Pavao je duboko proniknuo u najdublju tajnu kršćanske vjere, primijenimo ovaj nauk prvenstveno na sebe, onda će i oni koji nas vide biti privučeni svjetlom Kristova lica koje smo dužni otkrivati: „Kad bi sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.“

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *