XXIX. nedjelja kroz godinu (C)

U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?

Lk 18, 1-8

Nakon smrti muža na starom istoku položaj udovice bio je općenito nesiguran. Udovice nisu imale materijalnu sigurnost ni društvenu zaštitu, praktički bile su prepuštene same sebi. Već u Starom zavjetu mudrosne knjige općenito govore o Božjoj osjetljivosti i skrbi prema udovicama, također u prvoj Crkvi imamo u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama Timoteju svjedočanstvo da je kršćanska zajednica pridavala posebnu brigu i skrb o udovicama. Slučaj ove udovice je zanimljiv jer ona mora moliti nepravednog suca da je obrani. Isus namjerno daje sliku nepravednog suca da pokaže moć molitve čak i tamo gdje mislimo da ne funkcionira. Ovdje vidimo da se nepravedni sudac nije sažalio nad ovom sirotom udovicom. Uopće nema nimalo razumijevanja za njezin slučaj. Sirota udovica je uzurpirala njegovu komociju, za njega udovičina molitva bila je mučenje i toliko je bila uporna u svojim molbama i molitvama da je mislio da će dolaziti vječno. Na kraju iz određene frustracije on presuđuje u njenu korist samo da ne dolazi više njemu. Njezina je se upornost isplatila.

Kod Boga su stvari oprečne nego kod nepravednog suca. On nas neizmjerno ljubi i neprestano štiti. Stalo mu je da nas obrani. Brine se za nas i želi da se i mi brinemo za druge. Bog na jedan način želi da ga mi posjećujemo i stalno mu „dosađujemo“ svojom molitvom. On je potpuna suprotnost nepravednome sucu. Želi da mu prikazujemo svoju braću, sestre, obitelj, prijatelje, Crkvu, siromahe, bolesne, njihove i naše patnje, nadanja, svoje potrebe, projekte. Ustvari za pola toga navedenog ne bi molili da nam Bog preko molitve nije proširio srce. On nam se daje u svetoj euharistiji, ali i preko molitve želi nam dati Sebe što daleko nadilazi sve što možemo zamisliti. Želi da Njegov Duh moli u nama.

Zato ne blebećimo kao pogani, naučio nas je Oče naš, prioriteti molitve su nam itekako poznati. Svrha molitve nije samo: daj mi Bože ovaj dar ili ovu stvar. Čak i takvu molitvu Bog koristi da nas privuče bliže sebi i da nam promjeni pogled na cjelokupnu stvarnost, kako fizičku tako i metafizičku. Molitva nije instrument kojim ja prisiljavam Boga da mi osigura komforan život, bezbrižnost i sreću. Molitva me približava Bogu i ljudima. Njemački pjesnik Angelus Silesius za molitvu kaže: ‚Najplemenitija molitva je kad se molitelj iskreno i prisno pretvori u ono pred čim kleči.’ Za opravdanje te tvrdnje poznat je primjer molitve svetoga Franje gdje Toma Čelanski o njemu piše: “Nije se samo činilo kao da svim svojim bićem moli, nego kao da se sav pretvorio u molitvu. Tako je njegova duša od gorljivosti kipjela i bila izoštrena, posvema se rastopila i već je boravila u najvišim krajevima kraljevstva nebeskoga” [1]

Današnje evanđelje završava Isusovim pitanjem: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Vjera se hrani molitvom i čestim „dodijavanjem“ Bogu. Ova udovica nam je primjer i kad je se sve okrenulo protiv nas, kad molitva ne daje trenutan plod i kad mislimo da nas Bog ne čuje ipak uporno k brdima oči svoje uzdižimo (usp. Ps 121) nadom protiv svake nade (usp. Rim 4, 16-25) molimo i imajmo povjerenja u našega Boga dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim (usp. 2. Pt 1,19). Jer kako reče sveti Augustin ne bi nas On poticao na molitvu da nije spreman dati.

U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem Tvojim putem.-Nisu mi bile pune četiri godine kad sam usnuo da mi je sa ikone sišao jedan svetac, blijed i okružen cvijećem kao mrtvac i predao mi raspelo koje je njemu dotežalo. I ništa mi drugo nisi na put dao. Tebi me je zavjetovala majka moja u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema ni otkud pomoći i kad su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih. Ko je još vidio da se mala djeca tako opremaju u svijet, sa krstom siromaštva i teretom velikih zavjeta? A ipak, Ti si me tako poslao i sa licem oca, koji se rijetko smije, strogo označio put moj. Pa kako sam mogao biti sretan? I još sam bio lud i samo svoj, otimao sam se putu i pozivanju, trgao sam u stranu i bio sam kao zlo dijete koje ne spava kod kuće nego bjega, nečisto, sa vlatima sijena na odjelu a pogled ima mutan i nestalan kao nečije pseto. Kad te nisam vidio sa sobom, mislio sam da Te nema. I ništa nije ostalo što nisam učinio da Ti se otmem, jer je malo ko ljubio grijeh i grešnu radost kao ja. Prolazio sam svijetom i udarao lijevo i desno na vrata tuđih sudbina, ali sva su redom, kao po nekom mučkom dogovoru, bila za me zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata čovjekova, i poslije sam dugo sjedio krvavih ruku, na kamenu. Jer kasno sam uvidio, da se ne otvaraju silom. Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki čovjek tajna vlažnih treptavih očiju i zašto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju, kao na tajni znak. A to si Ti htio da me odbiješ od svijeta kao što se djeca od godine odbijaju od sise: da im ogrkne i da im se ogadi. To si Ti, o strašni, postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta, da me onda inokosna i ostavljena okružiš svojom ljubavi koja boli i posvećuje. [2]

[1] 2 Čel 95, Franjevački Izvori, str. 682.

[2] Ivo ANDRIĆ- Nemiri

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *