XXX. nedjelja kroz godinu (C)

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Lk 18,9-14

Evanđelist Luka nam donosi poznatu Isusovu prispodobu o farizeju i cariniku, točnije o njihovoj molitvi u Hramu. Luka kaže kako je Isus ovu prispodobu iznio „nekima pak koji se pouzdavahu u sebi da su pravednici, a druge podcjenjivahu.“ Ako pročitamo cijelu prispodobu možemo zaključiti kako su ti neki „pravednici“ koji druge podcjenjivahu upravo farizeji. Farizeji su bili ljudi koji su besprijekorno vršili zakon i smatrali su kako je vršenje zakona najbitnije od svega i kako će ih to opravdati. Isus u ovoj prispodobi vidljivo zamjera farizeju to što je religiozno licemjeran, jedno govori, a drugo radi. Dok s druge strane imamo jednog carinika. Carinici su bili također židovi, ali su bili omraženi u svom narodu jer su skupljali porez. Iz ove Isusove prispodobe vidimo kako je Isus ipak stao na stranu cariniku jer carinik nije došao u Hram pomoliti se i podcjenjivati druge a sebe uzvisivati već je priznao da je grešan i smatrao se nedostojnim podiči oči k nebu. A Isus kaže: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ te je zbog toga što se carinik ponizio otišao opravdan kući svojoj.

Dakako, nitko se od nas ne bi volio prepoznati u farizeju već bi svi htjeli biti ponizni pred Gospodinom, priznat da smo grešnici – baš kao i ovaj carinik. No, jesmo li zaista poput carinika ili nekada i mi znamo biti farizeji? Kako i na koji način se mi molimo Gospodinu, uzdižemo li pogled k nebu bez imalo straha, poniznosti i svjesnosti kako smo grešni? Kako se molimo za druge? Kako se ponašamo prema bližnjima? Kada idemo u Crkvu i putem naiđemo na čovjeka, siromaha, nekog tko je u potrebi, hoćemo li mu pomoći ili samo proći kraj njega? Hoćemo li se uopće sjetiti bližnjih u našim molitvama ili ćemo se poput farizeja uspoređivati s drugima i gledati samo ono u čemu smo bolji od drugih i „zahvaljivati“ Bogu što nismo poput drugih? U prvom današnjem čitanju iz Knjige Sirahove Sirah nam govori: „Gospodin je sudac i ne gleda tko je tko.“ Nemojmo stoga uzimati si za pravo suditi druge.

Stavljam svakom od nas ponaosob ova pitanja na srce da skrušen i ponizan pred Gospodinom razmisli naginje li naša molitva, naše ponašanje više farizeju ili cariniku. Biti ponizan pred Gospodinom znači priznati sve ono loše u nama. Priznati u svetoj ispovijedi kako smo grešni i moliti kao carinik: „Bože milostiv budi meni grešniku!“ jer tako ćemo kući otići opravdani i tako će naša molitva imati smisla.
Završio bi ovo kratko razmatranje riječima iz Evanđelja kako bi upamtili te Isusove riječi, ali ne samo upamtili već i živjeli po njima. „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *