XXXII. nedjelja kroz godinu (C)

U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«

»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«

Lk 20, 27-38

 

Ove nedjelje misna čitanja stavljaju pred nas novi susret Isusa i njegovih „protivnika“. Ovaj put ispitivači Isusova nauka su saduceji. To je jedna od stranaka unutar židovstva izrazito naklona rimskoj okupacijskoj vlasti. Njihov kratki vijek postojanja – otprilike dva stoljeća – svjedoči o njihovoj maloj važnosti za židovstvo. Glavni predmet spora između njih i Isusa jest pojam uskrsnuća tj. vjere da je uskrsnuće čovjeka moguće u Božjem naumu spasenja. 

Saduceji su bili vrlo dobri poznavatelji Zakona ali i vrlo mudri ljudi. To vidimo iz njihove vrlo domišljate priče kojom Isusa žele staviti u bezizlazni položaj. Ipak Isus i ovu situaciju i ovaj razgovor koristi kako bi istaknuo važnost uskrsnuća. Htjeli mi to sebi priznati ili ne, vjerovali mi u to ili ne – uskrsnuće jest temelj kršćanske vjere! Ako ste si nakon ovoga protrljali oči jer ne možete vjerovati da sam to napisao i dalje vidite tu rečenicu – ne bojte se, ne trebate ići okulistu – dobro vidite. Temelj kršćanske vjere jest uskrsnuće, a ne nešto drugo. Jer kako kaže Pavao: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista naše propovijedanje, uzalud i vjera vaša“. Da, sve nam je uzalud ako Krist nije uskrsnuo. Jer ako uskrsnuća nema, pitam se čemu ovaj život živimo? Radost i užitci su prolazni, život prolazi, a grobni humak se smiješi kao zadnja čovjekova stanica. Ali Bog – taj domišljati Tvorac – nije čovjeka stvorio za jedno vrijeme nakon kojeg on prestaje postojati. Stvorio nas je za život, ovaj sada i onaj vječni. Njemu je stalo da nakon ovoga života uđemo u život s Njim, u život Presvetog Trojstva. Uf, sve mi to lijepo zvuči „al sve se bojim jer tamo će biti slava i sjaj“, pisao je naš fra Bonaventura Ćuk. I ako mi ovaj život živimo bez pogleda uperena u taj vječni, kakav mi to onda život živimo? 

I za kraj Vam moram priznati da ne znam puno o tome kako ćemo živjeti nakon uskrsnuća. Kako će taj život izgledati i hoće li biti sličan ovome. Ne znam u kolikoj mjeri ćemo nakon uskrsnuća biti vezani svojim ovozemaljskim odnosima. Jedno znam, Bog će nam biti bliži no ikad. Bliži nego mi to možemo i zamisliti. I zato će nam sve drugo biti manje važno. Da, možda ćemo ga moći gledati i licem u lice. I pitati i razgovarati. Tome se nadam jer ga imam štošta pitati. „A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!“ On je Bog živih, a ne mrtvih. Bog istine, a ne laži. I kao što se znamo iza nedjeljnog ručka baciti na kauč i odmarati, bacimo sebe u naručje milosrdnog  Oca i s povjerenjem u Njegovu očinsku dobrotu i ljubav živimo ovaj život zagledani u vječnost. Jer, za sebe si nas stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!“

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *