Sv. Nikola Tavelić

”Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije Franjevačka redovnička obitelj, a s njim I čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji – svećenici reda manje braće…
…Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj…
…Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini I dužnoj ljubavi prema svakome, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji…
…Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva….
…Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču i raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”

 

Na današnji dan, blagdan sv. Nikole Tavelića, Božanski časoslov (IV), tekst iz djela pape Pavla VI.:

Sv. Nikola Tavelić rodio se vjerojatno između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što je djelovalo na mladu dušu, te potaklo Nikolu da stupi u franjevački red. U franjevačkom redu, misije među opasnim Saracenima, držale su se težim misijama. Sam sv. Franjo Asiški bio se zaputio u Svetu Zemlju da ih obraća. Ne treba se čuditi ako je i Nikola očekivao tu priliku koja mu se pružila tek u ovo vrijeme.

Povijest je puna ovakvih događaja, znanih i neznanih. Povijest je prepuna primjera i uzora, te se čitajući ovakva svjedočanstva zapitam više pitanja. Zašto je nama, danas, teško svjedočiti za Krista? Zašto nam je teško pretrpjeti verbalnu uvredu? Zašto se stidimo onoga što jesmo? Zašto dopuštamo drugima da nam određuju tko smo, u što vjerujemo i što volimo?

Sve više imam osjećaj da se slamamo pod težinom pogleda i straha. Da se bojimo reći otvoreno i javno: Ja sam Kršćanin Katolik. Ja sam Hrvat. Volim Crkvu. Volim svoju državu Hrvatsku. Volim Gospodina Isusa Krista. Imam osjećaj da smo Katolici dok smo u crkvi, Hrvati dok smo u kući i osobe s karakterom i stavom dok smo sami. Ne bojmo se biti normalni, ne bojmo se biti slobodni, ne bojmo se svjedočiti Gospodina pa i najmanjim stvarima. Što mislim pod time? Pomoći bližnjemu (kome god mogu bez obzira poznam li ga ili ne), reći ja idem u crkvu, ja idem na sv. Misu, a najviše govore naša djela. Ne bojmo se svijetu podati svjedočanstvo dobrih djela ljubavi. Ne bojmo se hodati uspravne glave i ponosno, ne priznati nego, svjedočiti Krista Gospodina. Primjere imamo, potaknuti jesmo, ostalo je na nama.

“Tako je Nikola postigao krunu mučeništva i time postao slika svog naroda koji će kroz buduća stoljeća proživljavati mučeništvo zbog svoje vjere, gažen i mrcvaren, nabijan na kolac, spaljivan u plamenu vatre vlastitog ognjišta, gušen u svojoj vlastitoj krvi sve dotle dok od njega nije ostao “ostatak ostataka”, “plačuća”, “suha kao prut”, mala, pritiješnjena Hrvatska.

Godine 1889. Nikola je postao blažen, a 21. lipnja 1970. proglašen je prvim hrvatskim svecem”. (http://www.zg-nadbiskupija.hr/sveci-i-blazenici-crkve-u-hrvata/sveti-nikola-tavelic)

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *