XXXIII. nedjelja kroz godinu (C)

U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.« Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.« Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba. No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

Lk 21,5-19

Oštra opomena Isusova u Hramu ne ostavlja nas ravnodušnima pred tajnom života koju nazivamo vječnost. Liturgijska čitanja ovih zadnjih nedjelja sve jasnije govore o Kristovu ponovnom dolasku i njegovom sudu. Imajući pred sobom zahtjevnost evanđeoske poruke moramo se staviti na mjesto onih kojima se Isus obraća u današnjem evanđeoskom odlomku kada govori: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ Ti neki ljudi koji nemaju imena to smo svi mi u čijim ušima i ove nedjelje u crkvi odzvanja ova opomena. Koji su to dani u kojima sve nestaje, u kojima se ruši naš pogled na svijet u kojem živimo? Ima li uopće dana kada današnji čovjek razmišlja o prolaznosti? Pred ondašnjim slušateljima su dva Hrama, jeruzalemski i sam Krist. Dogoditi će se propast i jednoga i drugoga. Jednoga koji ni danas još nije obnovljen, a drugi, uskrsli hram, živi i danas, i uvijeke. Promislimo samo koliko je samo u Kristu dok je govorio ove opomene bilo one iskrene očinske ljubavi u kojoj nas opominje ali i hrabri da ustrajemo na putu obraćenja i spasenja. Jesmo li spremni prihvatiti odgovornost za ono istinsko svjedočanstvo svojega života. Naša opredijeljenost za Božje djelovanje u našem životu mora biti bezuvjetno, pa i po cijenu smrti za svjedočanstvo. Hrabreći nas u našem djelatnom nasljedovanju Isus živo progovara o zlima koji se imaju dogoditi pred očima naše vjere. Nepravda i zlo mogu nas pokolebati i obeshrabriti da sve dobro i sveto što u Kristu činimo nema smisla. Sve to što se događa neka propada i neka se ruši samo naša vjera neka bude postojana. „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Te riječi neka odjeknu u našem biću danas kada je naše nutarnje dostojanstvo narušeno ispraznošću života. Danas kada se uspavalo naše kršćansko srce od sitosti lijepih govora, a malo djelatnog duha koji pokreće i daje životnost i radost. Pokrenimo se i u postojanosti donosimo plodove dostojne svojega krštenja. Jedan brat franjevac na smrtnoj postelji pričao je mladoj braći koja su mu došla u posjet kako je se za života naradio i puno toga pretrpio u životu. Molio je i radio od jutra do mraka kao samostanski kuhar 40 godina i tako nasljedovao Krista po primjeru svetoga Franje u poniznom služenju braći. Nakon kratkog govora o životu i u teškom stanju zaključio je: „Bogu hvala! Ustrajao sam!“ Dao Bog u svojem milosrđu da i mi na kraju svojega života mognemo to isto reći postojani u vjeri.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *