Zar je ekologija vrhunac sv. Franje?

Kada spomenemo sv. Franju ljudi ga prepoznaju po životinjama i cvijeću. Odmah lete pohvale na račun ekologije i svega što ima veze s time. Lijepo je kako ljudi koji nisu vjernici znaju ponešto o nekome svecu, ali zar je to zbilja vrhunac koji je dostigao sv. Franjo? Možemo li se mi, pripadnici franjevačke obitelji, zadovoljiti samo ekološkim skupovima i sličicama sa pticama?

Ako pripadamo franjevačkoj obitelji ili nam je sv. Franjo jedan od najdražih svetaca morali bi poznavati život sv. Franje. Ne može poznavanje sv. Franje ostati na razini vrtićke djece kojoj je zanimljivo zato jer je lik sv. Franje povezan s dr. Dolittleom. Zapravo, promatrajući Glasnike velikog Kralja ni njima nije zanimljiva takva slika nakon određenog vremena, a vidim kako mnogi „zreli“ grade svoju duhovnost upravo na tome. Zainteresiralo me je zašto je ta slika tako popularna, zašto je ukorijenjena među ljudima? Shvatio sam kako pojedini ne žele odrasti pa im je dovoljna ova „plitka“ duhovnost koja zahtijeva od njih razvrstavanje plastike i papira te maženje psa ili mačke na ulici. Jer zaista je teško čuti sv. Franju kako piše cijelome Redu: „A koja braća ne htjednu ovo opsluživati, ne smatram ih ni katolicima ni svojom braćom, ne želim ih čak ni vidjeti ni govoriti s njima dok ne učine pokoru.“. Puno je lakše zadovoljiti se plitkom duhovnošću i staviti je na vrhunac svoga djelovanja, a sve ostalo zanemariti. Ne osuđujem nikoga, ali pitam sebe i sve druge zar je to zaista ono što smo naučili od sv. Franje tijekom svoje formacije? Jer ako nisi spreman prihvatiti kako je sv. Franjo bio spreman ubiti drugoga čovjeka (želio je biti vitez) onda ga ne poznaješ. Franjo je izgarao za ono što je odlučio. Kada je htio biti vitez sve je tome podredio. Kada je postao Božji vitez nije bilo te osobe koja ga je mogla zaustaviti u naviještaju. Zato njegovi spisi obiluju gorljivošću za Krista. Piše svima, od braće do upravitelja naroda.
U svojim pismima potiče sve na iskazivanje dužnog štovanja prema Tijelu i Krvi: „ Molim dakle sve vas, braćo, ljubeći vam noge i s toliko ljubavi koliko mogu, da koliko god mognete, iskazujete svako poštovanje i svaku čast presvetome tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je izmireno i pomireno sa svemogućim Bogom sve, bilo na nebu, bilo na zemlji (usp. Kol 1,20).  Stoga svu svoju braću opominjem i u Kristu ohrabrujem da što bolje mogu štuju napisane božanske riječi gdje god ih nađu. A ako one nisu dobro pohranjene ili leže nedostojno razbacane na nekom mjestu, neka ih pokupe i pospreme, koliko je do njih, časteći u riječima Gospodina koji je govorio (1 Kr 2, 4 Vg).

Gore navedeni odlomci iz pisma cijelome Redu prikazuje ono bitno i važno za sv. Franju. Prenio sam samo jedan dio koji nam može „otvoriti oči“ za ono što je njemu bilo istinsko bitno. Postoje mnoge druge teme kojima on piše kao što su bratstvo, molitva, opomene onima koji su u stanju grijeha itd.. U niti jednome pismu nećemo pronaći kako se sv. Franjo bavi ekologijom i zaštitom životinja. Dakako, ovo su bitne teme, ali one mogu imati svoju važnost tek nakon svega ostalog. Kako je moguće baviti se zaštitom životinja, a pritom se ne baviti zaštitom nerođene djece koja se svakodnevno ubijaju u utrobama majke? Kako se baviti ekologijom i govoriti kako nam je ukradena mladost, a pritom ne brinuti za ukradenu mladost sve one djece koja pate zbog tuđih „oslobodilačkih“ politika?

Često puta se i mi katolici damo navući u ove igre raznih medija pa pristanemo se baviti samo socijalnim stanjem u svijetu kao jedinim bitnim faktorom. Socijalni nauk JEST bitan i ne možeš gladnom čovjeku propovijedati punog želuca, ali to nije najvažnija stvar. Jer Crkva nikada ne može biti samo još jedna humanitarna udruga. Caritas je bitan u Crkvi, ali nikada nije bitniji od navještaja Riječi. Može biti dobro sredstvo, ali nikako cilj. Sv. Franjo je znao to, propovijedao je ljudima djelima, ali i riječima. Punio je svoje „baterije“ po pećinama provodeći dane i tjedne u molitvi samo kako bi ljudima mogao svjedočiti živoga Krista. Nije mario za svjetske časti i druge stvari. Jedino do čega mu je bilo stalo jest spasenje drugoga čovjeka. Zato je neumorno išao od mjesta do mjesta kako bi donosio Evanđelje. Kada on nije mogao Gospodin mu je dao braću koja su često puta bila njegov najveći križ, ali i blagoslov.
Nikada nije drugima stavljao pepeo u hranu, ali sebi jest. Nikada drugima nije nametao svoje pokore, ali ono što je tražio od drugih jest vjernost Kristu i Crkvi. Znao je važnost svećenika i zato je rekao kako bi se prije poklonio svećeniku pa zatim anđelu kada bi se pojavili u isto vrijeme. Franjo je ljubio Boga i zato je ljubio Crkvu iznad svega na ovom svijetu. Ljubio je sve stvari samo zato jer je ljubio Boga i znao je da su sve biljke i životinje dar čovjeku. Njegova ljubav je išla prema njima samo zato jer je ljubio Boga! Tako je želio da se na Božić i zidovi okite mesom (mnogi će biti sretni ovime, ali i mnogi nesretni).

Ako želite upoznati sv. Franju čitajte franjevačke izvore počevši od onoga što je on pisao, zatim ostalo. Franjo je bio čovjek molitve, ali ne molitve koja je bila usmjerena samo na njega. Njegov odnos s Bogom tjerao ga je drugima navješćivati spasenje pod svaku cijenu (odlazak sultanu nije bio odlazak na kavu s prijateljem). Nemojmo svoju duhovnost graditi na pijesku jer će se srušiti kao ona kuća u prispodobi (usp. Mt 7,24-29). Za nepoznavanje sv. Franje trebamo preuzeti i mi franjevci krivicu, jer ako mi kao njegovi sinovi ne poznajemo oca teško je očekivati od drugih nešto drugačije jer nema tko prenijeti istinu.
Sv. Franjo je vrlo aktualan u današnje vrijeme, ali ne na prvom mjestu po pitanju ekologije (možda na nekom 15. ili 20. mjestu). On je svetac kojega trebamo nasljedovati po primjeru poniznosti, ljubavi prema Bogu, ali i onome što danas fali ljubav prema Crkvi! Bez Crkve nema ni Krista koliko god drugi tvrdili suprotno. On je naš Spasitelj koji je prisutan u ovome svijetu po rukama svećenika, a to je ovaj svetac itekako dobro znao! Bog je njega darovao ovome svijetu jer je znao koliko Franjo gori za ono ispravno. Kao što je gorio za viteštvo dok nije upoznao živoga Boga, tako je još više gorio za spasenje drugih! Zar mislite da ga ne čini žalosnim kada vidi kako njegovi „nasljednici“ reduciraju ono što je on želio prenijeti i pripisuju mu ono što on nikada nije želio? Zar je infatilizacija vjere zaista najbolji put k navještaju Riječi? 

Sv. Franjo moli za nas kako bi i mi svakodnevno rasli prvenstveno u ljubavi prema Bogu, Crkvi i bratu čovjeku! Samo tada će biti ispravna i naša ljubav prema drugim stvarima!

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *