Molitva časoslova – pjesma hvale [3/4]

< Drugi dio

DJELOTVORNOST

13. Osim ove hvale Bogu, Crkva u liturgiji iznosi molbe i želje svih Kristovih vjernika, štoviše samom se Kristu, i po njemu Ocu, moli za spasenje svega svijeta. Ovo nije samo glas Crkve nego i Krista, jer molbe se iznose u Kristovo ime: »Po Gospodinu našemu Isusu Kristu« . Tako Crkva nastavlja s onim molitvama i prošnjama što ih je Krist iznosio u vrijeme svoga zemaljskog živola. Zato su one tako odlično djelotvorne.

14. Svi oni što imaju udio u liturgiji časova otajstvenom plodnošću promiču rast Božjeg naroda. Tako »vjernici životom izražavaju i drugima očituju otajstvo Kristovo i istinsku narav prave Crkve. A ona je po svojoj naravi vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena, gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji, nazočna u svijetu a ipak putnica«.

15. Čitanja i molitve liturgije časova naizmjence tvore izvor kršćanskog života: sa stola Svetoga pisma i svetačkih riječi taj se život hrani, a molitvom krijepi. Sam Gospodin, bez koga ništa ne možemo, kada ga molimo, daje uspjeh i napredak našim djelima. Tako se svakodnevno izgrađujemo za hram Božji u Duhu do pune mjere Kristova rasla. Ujedno se jačamo za navješćivanje Krista onima koji su vani. 

JEDINSTVO CRKVE

16. Ako se, dakle, vjernici sazivaju i skupljaju na liturgiju časova, pa združuju svoja srca i glasove, očituju Crkvu koja slavi Kristovo otajstvo. Ako su i primorani moliti zasebno, to je ipak molitva Crkve, koja sve, gdje god bili raspršeni, povezuje u jedno srce i jednu dušu.

17. Prezbiteri ispunjaju službu Dobrog Pastira koji za svoje moli da imaju život i da postanu savršeno jedno. Naime, u liturgiji časova, koju im Crkva nalaže, oni ne samo nalaze izvor pobožnosti i hranu za osobnu molitvu nego još povrh toga izobilnim razmatranjem hrane svoju pastoralnu i misijsku aktivnost i daju joj polet, na utjehu cijele Božje Crkve.

PSALMI

18. U liturgiji časova Crkva ponajvećma moli onim divnim pjesmama koje su po nadahnuću Duha Svetoga sastavili sveti pisci Staroga zavjeta. Po svom porijeklu one imaju tu snagu da ljudski duh uzdižu k Bogu i pobuđuju sveta čuvstva te u radosti potiču na zahvaljivanje, a u žalosti donose utjehu i ohrabrenje. Zgodno izražavaju boli i nadanja, bijedu i pouzdanje ljudi bilo koje dobi i kraja, a osobito pjevaju o vjeri u Boga, o objavi i otkupljenju.

19. Onaj, dakle, koji mudro psalira, razmišljanjem ide od stiha do stiha, pripravan uvijek srcem odgovoriti na poruku Duha; on je nadahnuo i psalmista, pa će pomoći i pobožnim ljudima, pripravnima da prime njegovu milost. Stoga psalmodija, premda zahtijeva poštivanje Božjeg veličanstva, treba da se odvija u veselju duše i slatkoći ljubavi, kao što pristaje svetom pjesništvu i božanskom pjevanju, a ponajviše slobodi djece Božje.

U IME CRKVE

20. Onaj koji u liturgiji časova psalira ne čini to toliko u svoje ime koliko u ime cijelog Tijela Kristova, dapače u ime samoga Krista. Kada to čovjek ima pred očima, nestaju poteškoće što možda zapaža da, dok psalira, osjećaji njegova srca nisu uvijek u skladu s onima što ih izražava psalam.

21. Onaj pak koji u ime Crkve psalira, uvijek može naći razlog veselju ili žalosti, jer i u ovom smislu ostvarujemo Onu Apostolovu: »Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima!« (Rim 12,15). I tako se ljudska krhkost, sebeljubljem ranjena, liječi ljubavlju u onom stupnju u kojem se srce molitelja usklađuje s ustima, duša s glasom.

IZVOR: Časoslov rimskog obreda, KS, Zagreb 1996., I. dio
FOTO: https://www.nashvilledominican.org/prayer/sacramental-life-and-liturgy/divine-office/

fra Antonio Tkalac

Četvrti dio >

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *