Na putu sa Kristom

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Lk 24, 13-35

Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima. (Mt 18,20).
Dvojica učenika bila su zajedno u ime Isusovo, a da toga nisu bili ni svjesni. Raspravljajući o svemu što se dogodilo, bili su zajedno u ime Isusovo. Oni nisu razgovarali, nego raspravljali. Očito se nisu slagali, jedan je vjerovao ženama, drugi nije ili bilo koji drugi razlog, ali rasprava je postojala. Usred te rasprave Krist dolazi među njih, dolazi u njihovu stvarnost, bez da ga oni prepoznaju. Kleofa i drugi učenik bili su sa učenicima na uskrsno jutro, ali su i prije toga bili Kristovi učenici. Kleofina žena, Marija, bila je na brdu Kalvarije tijekom raspeća (Iv 19,25) što nam govori kako su oni bili bliski Isusu, ali ne mogu u ovome „strancu“ prepoznati Krista. Ne mogu ga prepoznati, jer oni imaju svoju sliku kakav Krist treba biti. Očekivali su kralja, a on je završio na križu, a zatim u grobu. Možda su i očekivali uskrsnuće, ali njihove su nade potonule.

Krist koji se ukazuje različitim skupinama ljudi, ne biva prepoznat od onih koji su mu najbliži. Jednom je vrtlar, drugi put stranac na putu, ali ne prepoznaju ga na prvu. Vide u njemu mnoge uloge, ali ne prepoznaju svoga Boga. Što nam to govori? Krist ne ispunja moje kriterije, zato ga i ne prepoznajem? Možda je moje očekivanje o Kristu krivo. Htio bih da bude kralj koji će nas osloboditi tiranije, ali on je kralj koji me oslobađa grijeha. Moja očekivanja su često različita od Božjih, ali zar to znači da on neće ući u moj život? Iz primjera ove dvojice učenika vidimo kako on ulazi upravo u našu stvarnost, našu muku i zbunjenost. Kada ga najmanje očekujem on dolazi.

Krist se zanima za naše probleme i rasprave, jednako kao što se zanima za raspravu dvojice učenika, on želi čuti što mi mislimo. Kao što učenici odgovaraju Kristu na pitanje, pričajući o njemu samome i mi smo potrebni razgovora o Bogu, s Bogom. Samo u tom dijalogu on može mijenjati našu sliku o njemu samome. Učenici “naviještaju” Kristu, mrtvoga Krista. Zato im i mora reći o bezumni i srca spora, ali on će to srce zapaliti tumačeći Pisma, jer u njima je sve već naviješteno, ali oni toga nisu svjesni (Lk 16,29). Sjetimo se kako i u nama gori srce kada netko gorljivo govori o Bogu, kada me netko “zapali” za istinu. Želimo onda da taj susret nikada ne završi, kao što učenici nisu htjeli da Krist nastavi svoj put, nego da ostane s njima.

„On kao da htjede dalje, ali oni navaljivahu“. Dogodilo se zasigurno svakome da nam je bilo lijepo u molitvi, predavanju, nagovoru, srce zapaljeno, a onda pri povratku kući kao da Bog odlazi od mene. Čija je krivica? Mene jer sam malen i grešan ili Božja? Iskustvo učenika na putu daje nam odgovor na pitanje. Krist je zapalio vatru u njihovim srcima, a sad je red na njima da je nastave održavati. Njihovo navaljivanje, možemo slobodno tumačiti kao gorljivo moljenje. Baš kada se čini da Bog želi otići od mene, trebam moliti još više. Trebam ustrajati i “nagovorit ga” da ostane. On to želi, ali pitanje je, želim li ja ili želim samo kratke izljeve emocija, neki oganj u sebi koji će su ugasiti jednako brzo kao što se upalio?

Dolazimo do vrhunca, Bog se otkriva u euharistiji. Bog se daje vidjeti u sakramentima, ne više očima tjelesnim, nego očima vjere. Kao i za vrijeme mise, prešli smo od oltara Riječi do oltara Tijela. Svaki događaj koji je prethodio lomljenju kruha, bio je priprema za euharistiju. Nije bilo dovoljno slušati Krista, bilo je potrebno blagovati njegovo tijelo.

Prepoznavši Krista u euharistiji, učenici su sada istinski evangelizirani, njihova nada je prerasla u iskustvo susreta sa živim Bogom. Žele shvatiti što se dogodilo, ali  se odmah vraćaju u zajednicu, jer moraju svoju sreću podijeliti s drugima. Osoba koja je susrela živoga Krista ne smije to iskustvo zadržati za sebe. Svaki kršćanin ima poslanje od Krista na koje mora odgovoriti (Mk 16,15-16).  Dvojicu učenika sada prima Crkva i naviješta “vidjeli smo ga, živ je!”. Sada im zajednica daje potvrdu vjere u sve ono što se dogodilo, a oni svoju vjeru, one “komade ugljena” bacaju na zajedničku žeravicu i tako održavaju vjeru Crkve živom. Sv. Pavao piše Korinćanima o kušnjama i kako ih Bog neće kušati više, nego što mogu podnijeti. U tim kušnjama koje podnose on im daje lijek, a to je euharistija. Sv. Pavao jako dobro zna kako euharistija izgrađuje Crkvu, to im piše i potiče ih na ispravno blagovanje Kristova tijela koje je na izgradnju (1Kor 10, 11-22).

Čitava Crkva živi od euharistije, od svakoga slavlja misne žrtve izgrađuje se mistično tijelo Kristovo. Ne živi samo svećenik, nego čitava zajednica mora blagovati Tijelo Kristovo, za nas to nije opcija nego jedina mogućnost (Iv 6, 22-58). Zadesila su nas teška vremena koja su odvojila vjernike od sakramenata, nadamo se kako se ovakvo nešto neće više nikada ponoviti. Blagujući Krista, postajemo njemu slični, primamo život u sebe i neka nam ovo vrijeme bude opomena za budućnost, jer zaista ne znamo ni dana ni časa.

Po primjeru učenika na putu u Emaus, budimo svakoga trenutka na oprezu, ne znamo kada bi Krist mogao doći među nas. Nemojmo se suzdržavati rasprave, razgovora o Bogu, jer to će biti svima na izgradnju. Krist njima ne brani raspravu, iako su oni u krivu, dapače potiče ih na iznošenje onoga što je u njima. Kada znamo što čovjek nosi u sebi tek tada možemo i raditi na promjeni njegova mišljenja ili stava, ako je krivo. Sv. Pavao nas potiče na propitivanje i zadržavanje onoga što je dobro (1Sol 5,21), ali ne zaboravimo to raditi unutar Crkve. Jednako kao i učenici, vratimo se uvijek u zajednicu Crkve, jer tamo se Krist dao vidjeti kakav jest. Unutar Crkve ga je Toma pronašao i unutar te iste Crkve svi su se napunili Duha Svetoga. Krist je predao zajednicu u ruke Petru i ta zajednica hoda istim putem do dana današnjega. Molimo za sve naše pastire kako bi nas vodili k nebeskom Jeruzalemu gdje se nadamo gledati Boga licem u lice (1Kor 13,12).  

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *