Vraćamo se, Zagrebe, tebi – od Kaptola preko Samobora do Dubrave

One smo subotnje večeri, ne očekujući ništa osim još jedne nedjelje u praznoj crkvi sv. Franje, zbog propisa i novonastale pandemije koronavirusa, pošli mirno na počinak. Rano ujutro 22. ožujka, u 6 sati i 24 minute, naglo smo poiskakali iz svojih kreveta uz zaglušujuću buku i pomicanje svega oko nas. Bio je to snažan potres magnitude 5.5, a potom je uslijedio drugi nešto slabiji  jačine 5.0 po Richteru. Neko vrijeme nakon potresa proveli smo u parku na Opatovini, gdje smo podijelili nešto kave i čaja s okupljenim Zagrepčanima. Stariji su se grijali pod dekama ili u automobilima, neki su molili, razgovarali, javljali se svojima, pratili vijesti prema kojima je potres ozlijedio 26 osoba, a jedna djevojka je smrtno stradala. Upečatljiv mi je bio prizor mladih roditelja koji su s dječačićem sjedili na klupi. Pružajući sok, roditelji su mu dosjetljivo objašnjavali kako su izišli u park na piknik. I nama je trebala jedna takva priča-utočište, što se ubrzo i ostvarilo. Istog jutra provincijal nam je poručio da idemo u naš samostan u Samobor, točnije u Kuću susreta Tabor.

Na Taboru nas je raširenih ruku dočekao fra Ivan Matić s poslužiteljima. Potrudili su se da se osjećamo kao kod kuće i da nam ništa ne fali. Iako nije bilo lako zaspati nakon svih događaja, rasterećivali smo se kroz razgovor, prepričavanje doživljaja te kroz šetnju po samostanskom dvorištu. Veliko dvorište i puno prirode dobro nam je došlo, pogotovo jer su na snazi bile stroge mjere uslijed pandemije koronavirusa.

Struka je utvrdila da su kaptolski samostan, crkva i toranj teško oštećeni, a procjena štete još traje. Na Taboru smo se brzo udomaćili, vratili smo se u grad u kojem smo već proveli godinu dana postulature. Tu smo polagali ispite, nosili stvari iz oštećenog samostana, koji put smo odigrali i nogomet, obrađivali zemlju u samostanskom vrtu, kosili travu, čitali, molili, slavili euharistiju… Tabor je izgledao kao pravi mali grad.

Velika nam je radost bila što smo mogli sudjelovati na svećeničkom ređenju četvorice naše braće u Mariji Bistrici, a potom i na njihovim mladim misama. Također, zajedno smo ljetovali na otočiću sv. Petar, a posjećivali smo i svoje obitelji. Poslije provedenih 5 mjeseci na Taboru, nakon sastanka naših poglavara, odlučeno je da ćemo se preseliti u Zagreb, točnije, bogoslovi pete godine boravit će kod hercegovačkih franjevaca, a mlađe godine kod kapucina, i jedni i drugi u Dubravi. Isto tako, postavljeni su novi odgojitelji, fra Danijel Patafta i fra Josip Ivkić, a rastali smo se od dotadašnjeg magistra fra Krunoslava Kocijana koji je dobio službu gvardijana i čuvara svetišta Gospe Trsatske i vicemagistra fra Filipa Đurđevića koji je na službi u Kloštru Ivaniću. Njima zahvaljujemo na dosadašnjem bratskom životu i brizi.

U Dubravi, u samostanu i crkvi sv. Leopolda Mandića, gostoljubivo i jednostavno dočekali su nas braća kapucini. Za naše potrebe i stanovanje ustupili su nam dobar dio samostana. Dosad smo se većim dijelom smjestili te uređujemo i prilagođavamo prostore koji su nam dani na raspolaganje. Radujemo se budućim aktivnostima, zaduženjima i izazovima kojima ćemo doprinijeti ovoj župnoj zajednici i našemu bratstvu, ali i osobnoj izgradnji franjevačkog poziva u nama.

Na kraju, zahvaljujemo vam i preporučujemo se u molitve.

fra Antun Babić, bogoslov

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *