Ljepota i raznolikost Katoličke Crkve – hirotonija vladike Milana Stipića

U ljeto 2019. godine pozvao me prijatelj Ukrajinac, koji je sada jeromonah mladomisnik, da s braćom dođem na audijenciju kod apostolskog administratora Milana Stipića. Bio sam zbunjen jer nisam razumio zašto bi jedan budući vladika htio audijenciju s običnim bogoslovima. Na upit što ćemo tamo raditi i što se uopće radi na audijenciji prijatelj Ukrajinac mi je odgovorio: „pit ćemo rakiju i jesti kolače“. Dakle, bilo je druženje i upoznavanje apostolskog administratora. Bila je to ugodna i vesela večer nas franjevačkih bogoslova i mons. Milana. Družili smo se kao da se znamo duže vrijeme. Tu narednu godinu bilo je još poziva na druženje na koje su se ljubitelji bizantskog obreda rado odazivali. Naime, naša Hrvatska franjevačka provincija svetih Ćirila i Metoda ima dugu i lijepu suradnju s Križevačkom eparhijom i njenim svećenicima što se vidi primjerice u lijepoj tradiciji da braća već kao postulanti u prvoj godini formacije u Samoboru odlaze barem dva puta godišnje kod njih na liturgiju, a i njihovi svećenici dolaze redovito na naša slavlja.

Vijest da je mons. Milan izabran za novog vladiku križevačkog, iako očekivano, mnoge je obradovala. Poslao sam tu večer ocu Milanu poruku čestitke te se sâm pozvao na ređenje na što je otac Milan odgovorio da bi mu bilo drago da dođemo. I došao je taj priželjkivani dan, 17. listopad. Od deset ljudi koji su prvotno htjeli ići, zbog raznih okolnosti na ređenje je otišlo samo nas pet, uključujući našeg vicemagistra Josipa. Uputili smo se prema Križevcima te ondje ugledali mnoga poznata lica.

Liturgija je bila posebna. Došli su vladike iz Mađarske, Ukrajine, Makedonije; iz Srbije grkokatolički biskup koji stoluje u Novom Sadu, predstavnici Pravoslavne Crkve i nadbiskup beogradski. Bili su ondje i visoki predstavnici monaških zajednica iz Ukrajine, poslanik bečkog kardinala te biskupi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Sveukupno 30-ak biskupa uz mnoge svećenike bizantskog i rimskog obreda.

Jako dojmljiva bila je trostruka ispovijest vjere na samom početku liturgije kada kandidat prije rukopoloženja javno izriče katoličku vjeroispovijest. Kandidat pritom ispovijeda sve dogme i zaključke prvih koncila vezanih uz Presveto Trojstvo te osobu Isusa Krista. Bilo je to milo slušati, napose u vremenu poplave mekanog govora bez jasnoće nauka. Tako jasno opisana božanska narav, odnosi triju Božanskih osoba, odnos naravi i volja u Kristu i tako dalje. Melem za slušanje! Jasno odreknuće i osuđivanje svih velikih hereza prvih stoljeća i anatemiziranje heretičara prvih stoljeća. Jasni govor o ponekad skrivanoj, ako ne i odbacivanoj istini Katoličke Crkve, da će Bog dobre nagraditi vječnim dobrom, a zle vječnom kaznom. Ima li što ljepše i spasonosnije od jasnog nauka Katoličke Crkve? Liturgijsko pjevanje bilo je poput pjesme „heruvima“. Skladno su se izmjenjivale tri tradicije koje žive u Križevačkoj eparhiji. Još jedna posebnost u liturgiji bio je efekt s ruhom vladike Milana. Naime, ušao je u svetište skromno odjeven, u crveno–bijelo–zlatnoj kombinaciji nalik narodnoj nošnji, dok su se ostali vladike presijavali zlatom. Ali kada su ga nakon rukopoloženja obukli u biskupsko „odežde“ bila je to transformacija kao u filmu „Transformeri“. Odjednom je cijela kombinacija motiva imala smisla te se vladika Milan istaknuo kako je i dolikovalo tome danu i događaju. Usporedio bih to s adventom kroz koji se ne pjeva himan Slava sve do badnje polnoćke na kojoj u punoj snazi i ljepoti napokon zaori te u vjerniku pobudi pobožnost i udivljenje. Još kad bi se i pjevala Slava, a ne „Svim na zemlji“ to bi bila milina, ali nećemo sad o tome. Posljednji čin liturgije bila je procesija biskupa, svećenika i asistencije do biskupskog trona na kojega je potom novoizabrani vladika sjeo te odande blagoslovio sve prisutne. Naravno, mi smo krenuli za njima iako to nije bilo predviđeno, ali kako smo bili u vlastitim „mantijama“ i plaštevima, mogli smo proći.

Posebno iznenađenje na kraju dobili smo od istog onog Ukrajinca s početka priče. Naime, kada nas je spazio u katedrali odmah je rekao da se moramo fotografirati s vladikom te rastjerao sve ljude koji su čekali fotografiranje i čestitanje vladiki i nas progurao. Vladika Milan se obradovao premda je nama bilo neugodno, ali koga briga što smo došli na red prije nekih biskupa, ipak nas je njegov ceremonijar progurao. Uspjeli smo samo nakratko razgovarati s vladikom, ali dovoljno za dogovor poklona od dva njemačka ovčara za Križevačku eparhiju i manastir na Kričkama. Nakon toga slijedilo je još jedno iznenađenje! Vladika iz Ukrajine prišao nam je hoteći se s nama slikati, ne skrivajući oduševljenje vidjevši franjevce. Čak je više puta ponovio pitanje jesmo li uistinu franjevci, koristeći i latinske termine da ne bi slučajno bilo zabune. Potom nas je pitao i odakle smo te smo kroz sljedećih par minuta izmjenjivali rečenice na ruskom engleskom. Kada smo na parkingu pospremali stvari u prtljažnik, evo opet našeg ukrajinskog vladike. Reče da je prvi put u Hrvatskoj i da sutradan dolazi u Zagreb te bi volio s nama obići grad. Također je prijatelj onog famoznog Ukrajinca ceremonijara-rastjerivača pa njegova sloboda, otvorenost i otkačenost nimalo ne začuđuje. Nakon pet do deset minuta naišao je tajnik vladike te na ukrajinskom upitao vladiku zašto se izgubio i da se samo njega čeka kod auta. Nakon toga smo se pozdravili kao da smo dugogodišnji prijatelji te nam je vladika pružio ruku i polu zagrljaj.

Cijeli dan bio je nešto posebno. Ne redi se biskup svake godine, a pogotovo ne grkokatolički. Vidjela se pritom sva širina i ljepota Katoličke Crkve te mogu samo ponosno ustvrditi: kako je lijepo biti katolik!

fra Vedran Barbarić

1 Comment

  1. Claudia

    Bravo, fratri!

    Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *