Progoni su dobra stvar

Posljednjih dana gledamo slike crkvi koje gore u Čileu, a u njima ljudi slave svoju „pobjedu“ nad samo njima znanim neprijateljima. Ovakve scene uvijek izazovu mnoštvo reakcija na svim stranama. Jedni najavljuju skori Kristov dolazak, drugi slave jer se netko odvažio učiniti ono o čemu oni samo sanjaju, treći su ravnodušni jer se to ne događa kod nas. Svaka skupina ima nešto istinito u svojim razmišljanjima, ali to nešto je zabrinjavajuće, jer ga oni sami nisu svjesni.

Progoni zbog Krista postoje od onog trenutka kada se rodio (Mt 2,16-18), a nastavili su se kroz čitavu povijest. Istina, postojala su vremena kada su ti progoni bili svedeni na minimum, ali nikada nisu prestali. Progonjeni su mnogi ljudi samo zato što su kršćani, bez ikakvog zločina na svojim rukama što nam je vidljivo već iz života apostola (Dj 5,17-42). Ako netko misli, kako je drugačije moguće u životu Kristovih učenika, grdno se vara. Sam Krist nam obećava progone i sukobe (Mt 10,16-40) samo zato jer smo njegovi te njegovu riječ čuvamo i vršimo. Vidimo kako nas progoni ne bi trebali čuditi, trebalo bi nas puno više čuditi onda kada oni izostanu jer nešto nije kako treba s našim navještajem. Druga opasnost je kada sve promatramo kao progon, a to se često događa među našim vjernicima. Nije svaka kritika progon, ona može biti kritika koja će služiti na izgradnju jer smo zaista nešto krivo učinili. Krunica oko vrata, pobožno-čudna slika na Facebooku, masa oko nas koja nam kliče pa čak ni čuda nas ne čine odmah Kristovim učenicima niti nam takve stvari pribavljaju status mučenika. Možda ga mi sami sebi pripisujemo, ali nemojmo time prikrivati svoje nedostatke.

U knjizi Otkrivenja Zmaj povede rat protiv Žene te ona odlazi u pustinju gdje joj je Bog pripravio mjesto. Zmaj ju ne slijedi tamo, nego pušta ogromnu količinu vode za njom, ali zemlja se rastvori i proguta tu vodu (Otk 12,13-16). Reći će naši bibličari kako Žena predstavlja Crkvu, a Zmaj Sotonu. Crkvi je Bog pripravio mjesto u pustinji, a Sotona tu pustinju želi učiniti oazom. Voda nije tu kako bi potopila Crkvu, nego kako bi joj promijenila okolinu u koju ju je Bog stavio. Iz ovoga vidimo kako okruženje Crkve nikada nije puno zelenila, nekog blagostanja, nego bi trebalo biti u pustinji. Naravno kako ne može Crkva živjeti u Sahari i očekivati stotine miliona katolika da se presele ondje, ona mora živjeti kao u pustinji. Njeno duhovno stanje mora biti takvo da odgovara budnosti i spremnosti jer pustinja nikada nije sigurno mjesto.

Mnogi kršćani očekuju sliku moćne i snažne Crkve, vladarice svijeta i nadaju se kako će tada sve procvasti, mi ćemo svojim mačem zauzeti sve i nastat će divna vladavina. Kada god je čovjek poželio sebi takvu vlast na ovome svijetu ubrzo bi sve prestalo postojati, ako ne vjerujete meni, krenite od kralja Šaula pa nastavite čitati kako to izgleda kada se opanak opapuči. Probali smo to i nakon Krista s mnogim kršćanskim vladarima (čast izuzetcima koji su bili sveta života), ali u globalu su to iznimke. Nećemo se lagati o mračnom srednjem vijeku, jer takav nije postojao, ali da je ova mješavina božansko-ljudska funkcionirala, nije. To ne znači kako se ne trebamo truditi učiniti ovaj svijet boljim mjestom, kako ne treba moliti za one na vlasti i birati kandidate koji su uistinu Kristovi, ali ne treba niti očajavati kada se to ne događa. Naše kraljevstvo nije na ovome svijetu, mi iščekujemo Kraljevstvo koje tek treba doći. Za ovu skupinu kršćana progoni nisu tema o kojoj se može govoriti, jer ako će netko uvoditi reda onda su to oni.

Druga skupina kršćana je ona koja želi učiniti sve lijepim, dobrim i milim. Nikome se zamjeriti, svjedočiti Krista bez da povrijedimo nečije osjećaje itd. Za njih progoni također nisu tema jer to nije lijepo. Obično bude krvi, vatre i sličnih stvari koje ih mogu povrijediti, a to se ne uklapa u njihovu sliku. Po njihovim kriterijima sv. Pavao je oholica, zato čitaju samo one lijepe stvari koje piše, a obično je to hvalospjev ljubavi iz poslanice Korinćanima. Nikada oni neće shvatiti kako za istinski navještaj ne smijemo imati obzira za grijeh, uvijek trebamo ići za dobrom čovjeka, ali ne tako što ćemo mu tolerirati grijeh (bilo koja Pavlova poslanica).

Sjećajući se svih onih mučenika, čijom zaslugom mi imamo danas ovoliku baštinu, ne mogu, a da se ne zapitam jesam li ja spreman žrtvovati svoj život za Krista i drugoga? Lijepo je o tome pisati, ali mogu li ja to stvarno učiniti? Ponekad i ja poželim biti u ovoj prvoj skupini kršćana jer je tako najlakše, ali onda se sjetim kako to nije put na koji me Bog poziva. Ova druga mi nikako ne odgovara po karakteru pa joj se nisam nikada ni približio. Zaista bi bilo divno kada bi sve bilo u savršenom redu, ali onda nam ne bi trebao Bog. Tertulijan je davno rekao: „Krv mučenika, sjeme novih kršćana.“. Mučenici su zalog i slika vjere u jednoga Boga. Slušajući vijesti iz Sirije o zarobljenim katolicima u njihovim kućama (da, još postoje džihadisti u Siriji i drže katolike zarobljene, nije ih korona spriječila u tome) ne mogu, a da se ne zapitam ponovno o sebi svom načinu života. Dođu mi suze na oči slušajući o njihovom načinu života i koliko trpe, a meni je problem ustat ujutro ili ne mogu naći sat vremena za posvetiti ih Bogu. Kako bi išta drugo mogao, ako ne mogu biti vjeran u malim stvarima? Sjetim se i svih onih: „Progoni su stvar prošlosti, nema toga kod nas.“. Istina, nema možda u tvome dvorištu, ali pitam se zašto ih nema i zašto si ravnodušan?

Ima li se itko pravo nadati kako njega neće snaći ono što je snašlo Krista? Zar je učenik nad Učiteljem (Mt 10,24)? Krist je molio da ga mimoiđe ta muka, ali na kraju uvijek ostaje prihvaćanje volje Očeve, a čiju volju ja tražim? Molim li devetnice, tridestodnevnice kako bi se vršila moja volja ili Očeva? Biti Kristov ne znači živjeti samo ono lijepo, to znači prihvatiti sve ono što nas svaki dan čeka jer sve možemo u Onome koji nas jača, On nam daje snagu, ali ne može odraditi to za nas i zato se prestanimo baviti ispraznim duhovnostima koje nam obećavaju lažnu ugodu i milinu ako slijedimo Krista. Sjetite se samo one vode koju Sotona pušta za Ženom kako bi joj učinio oazu. Sljedeći put kada ti tvoj duhovnik, voditelj, guruu ponudi takvo što, slobodno se okreni i potraži Istinu! Život je lijep, ne treba tražiti muku i patnju svugdje niti očekivati krv do koljena. Kristova muka daje smisao našoj muci, jer uvijek nakon Velikog petka dolazi Uskrs. Pogleda uprta u Krista i mi možemo nadjačati sve nevolje, imamo sakramente, najveće blago na ovome svijetu. Hrabri budimo jer On je pobijedio svijet!

Zadnje riječi idu onima koji progone. Hvala vam što pomažete širiti vjeru u Isusa Krista jer bez vas mi to nikada ne bi mogli. Hvala što ste naši najbolji kritičari jer time uočavamo i one propuste koje možda ne bi sami nikada zapazili, a i trudimo se ne učiniti nešto čime bi vam dali povoda za napad. Najgore što vi možete učinit jest ubiti naše tijelo pa se toga ne bi trebali bojati previše. Onaj koga se mi bojimo je često puta onaj u čijoj ste vi službi, možda ne svjesno, ali odrađujete njegov posao kada je potrebno iako i on sve više odustaje od te taktike jer mu ne koristi, vratio se stvaranju oaze. Ako nas želite progoniti, vrijeđati, ubijati budite kreativni i maknite se od tipkovnice, dođite pred nas i suočite se licem u lice, imajte barem toliko hrabrosti i poštovanja.  

4 Comments

  1. Pe. Rogério Alves Gomes

    Dio ti benedica!

    Reply
    1. fra Vinko (Post author)

      Grazie!

      Reply
  2. Fra Paulo Paulista

    Abbraccio fratello. Dio ti benedica

    Reply
    1. fra Vinko (Post author)

      Grazie!

      Reply

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *