Hodočašće uduge Savao

U nedjelju, 25. listopada, fra Mato Zirdum, fra Antun Babić i ja, uputili smo se na hodočašće u Mariju Bistricu. Na taj smo put krenuli u noćnim satima, točnije oko 3 i pol sata poslije ponoći kako bismo što ranije došli na željeno odredište. Uz ciljeve i potrebe koje je svatko od nas nosio u svojim srcima, okupila nas je i zajednička želja da dan provedemo sa korisnicima udruge „Savao“ koja se skrbi za beskućnike.

Na putu su nam se pridružilo još nekoliko hodočasnika s kojima smo molili časoslov i krunicu. Bilo je lijepo i ohrabrujuće vidjeti druge ljude koji su pobožno hodočastili u Mariju Bistricu. Svatko je zasigurno išao sa ciljem da iznese neke svoje molitve ili zahvale našoj nebeskoj Majci. Zanimljivo je kako se ljudi u ovakvim situacijama mogu zbližiti i bolje upoznati. Kao da prehodani kilometri ogole čovjeka te je osobi lakše unići u svoju nutrinu kako bi mogao jasnije vidjeti svoj odnos prema Bogu i braći ljudima. Ozračje cjelokupnog puta odisalo je zajedništvom, molitvom i meditacijom. Na putu nas nije omela niti blaga kiša koja je padala. Istaknuo bih onaj trenutak kada smo ugledali zvonik i obojane krovove marijanskog svetišta. Osjetilna impresija crkve koja nam je tada postala vidljivi orijentir i na koju smo rado svraćali pogled budila je u nama osjećaj olakšanja i ispunjenja cilja. U tim trenutcima, već dosta umorni, kao da smo živjeli onaj eshatološki „već da, a još ne“, crkva je izgledala tako blizu, kao da smo već došli na cilj, no trebalo se još malo potruditi. Tako da smo nakon cjelonoćnog hodanja na prostor svetišta došli petnaestak minuta prije 11 sati.

U Mariji Bistrici nas je dočekalo pedesetak dobro raspoloženih volontera i korisnika udruge Savao kojima je bilo omogućeno do cilja doći autobusom budući da svi nemaju fizičkih sposobnosti za izdržati ovakvo izazovno hodočašćenje. Vrhunac hodočašća je bilo zajedničko sudjelovanje na euharistijskom slavlju povodom završetka hodočasničke sezone koje je predvodio mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup u miru.

Nakon euharistijskog stola, uslijedilo je druženje sa članovima udruge za bratskim stolom gdje smo ih mogli bolje upoznati te iz prve ruke čuti o njihovim zaista velikim problemima s kojima se svakodnevno susreću. Iako su bili zahvalni i za dobivenu okrijepu te za određene pakete pomoći koje su im volonteri podijelili, smatram da su u tom trenutku bili puno zahvalniji na tome što ih netko sluša i zanima se za njih i njihove probleme.

Program smo završili pobožnošću križnoga puta. Svaki korisnik čitao je jednu postaju križnoga puta te su se izmjenjivali u nošenju križa na kojem su bila zapisana njihova imena. Tako su i na simbolični način bili sjedinjeni sa Kristovim patnjama, s kojima se oni zaista mogu i svakodnevno poistovjetiti. Tako duhovno okrijepljeni, obogaćeni  novim iskustvima i poznanstvima uputili smo se kući u pratnji volontera udruge.

fra Tadija Visković

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *