Božićna škola radosti

„Zasigurno su presudne događaje povijesti svijeta bitno uvjetovale duše o kojima se ništa ne govori u povijesnim knjigama.“[1] Ako je ijedan događaj u povijesti našeg roda bio presudan to je bilo utjelovljenje i rođenje Boga među nama. A o onome po kome je Bog to htio učiniti i učinio povijesne knjige ništa ne govore. To je Blažena Djevica Marija. Volio bih razmotriti otajstvo i radost Božića iz njezine perspektive, tj. iz perspektive radosnih otajstava njezine krunice. Kada se promotri svako radosno otajstvo primjećuje se njegova istovremena bremenitost i žrtva kao njegov sastavni dio. Tako razmatrajući radost začeća Djevice Marije po Duhu Svetome ne može se ne ćutjeti nestrpljivo iščekivanje vjekova i strepnju neba koje čeka Marijin da. Marijin strah pred anđelom i osjećaj nedoraslosti zadatku koji se pred nju stavlja također je sastavni dio radosnog otajstva. Nadalje, kada trudna Marija hiti k Elizabeti prelazeći nepregledne i pogibeljne planinske predjele kako bi donijela radost usprkos svim opasnostima, umoru, izloženosti. Konačno dolazimo do božićnog otajstva, otajstva rođenja Boga, rođenja Ljepote, rođenja Radosti. „I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.“(Lk 2,7) Koje li radosti, rodila se Radost! Kako sve postaje manje bitno kada se Njega ima u središtu. Radost nije bila filmska, idilična, lišena svih otegotnosti ljudskog života. Štoviše, Bog je ušao u sve muke i tegobe ljudskog života. Položen je u jasle iz kojih inače životinje jedu. Nije ušuškan u madrac s memorijskom pjenom već u grubu slamu. Čak nije rođen ni pod rukotvorenim krovom već pod golim stijenjem surove hladne špilje. Je li ovo umanjilo radost?

„Svetost nije ništa drugo nego ljubav življena u potpunosti.“[2] Ovo se isto može kazati i za radost- ljubav življena u potpunosti; život življen u potpunosti. Radost ne poznaje polovičnost, ne poznaje neki svoj zasebni svijet koji se brani tako da negira ili bježi od stvarnoga svijeta i svega onoga što on donosi. Ovo se lijepo vidi i u etimologiji dotične riječi koja svoje porijeklo ima u praslavenskoj riječi radъ koja označava onoga koji nešto želi, hoće, koji je voljan, spreman, sklon- unatoč poteškoćama, a ne pod uvjetom da ih nema. Ovome nas uči Božić, mali Bog koji je došao unatoč. Mali Bog koji dandanas dolazi unatoč našoj nespremnosti, našim stranputicama, našim opakostima, strahu, očaju, nevjeri.

„Po Presvetoj je Djevici Isus Krist došao na svijet; također po Njoj treba kraljevati na svijetu.“[3] Neka nas ona, čiji život nije imao neko poslanje već je čitav bio poslanje[4] , uči živjeti u punini prihvaćajući tako sve ugodne i neugodne trenutke života zadržavajući neprestano radosni stav da prema njemu koji nam dolazi u ovaj sveti dan.

 

[1]Verbogenes Leben und Epiphanie: GW XI, 145; u: Papa Franjo: Gaudete et exultate, str. 14.

[2] Benedikt 16., Kateheza na općoj audijenciji, 13.4.2011., u: Papa Franjo: Gaudete et exultate, str. 21

[3] Ljudevit Marija Grignion Montfortski, Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji, str 19.

[4] Usp: Xavier Zubiri, Naturaleza, historia, Dios, u: Papa Franjo: Gaudete et exultate, str. 24.

 

fra Mato Zirdum

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *