Treći stupanj duhovnog života – put sjedinjenja

Nauk o tri puta poznatih kao via purgativa, via illuminitiva i via unitiva temeljen je na autoritetu Svetoga pisma i Tradicije.[1] Dakako nije riječ o usporednim putevima ili putevima koji vode različitim ciljevima. Riječ je o stupnjevima ili stanjima razvoja kroz koje prolaze duše koje, surađujući s Božjom milošću, teže prema duhovnom savršenstvu. Naime, ne može se s preciznošću odrediti granica tih triju puteva, duše kroz njih prolaze neosjetno, ali možemo iznaći neke karakteristike:

Karakteristika puta pročišćenja ili stanja početnika je čišćenje duše u svrhu dostizanja intimnog sjedinjenja s Bogom. Duše žive u stanju milosti, imaju određenu želju za savršenstvom, ali imaju navezanosti na lake grijehe i bore se da ne padnu u smrtni grijeh.

Jednom kada je duša pročišćena od prošlih krivica kroz dugotrajnu i mukotrpnu pokoru, kada je učvršćena u krepostima kroz prakticiranje meditacije, mrtvljenja i opiranja neurednim težnjama i strastima ulazi u stanje prosvjetljenja tako nazvanog zato što je uzvišeni cilj duše nasljedovanje Isusa Krista, svjetla svijeta, pozitivnim prakticiranjem kršćanskih kreposti. Tko god njega slijedi neće hoditi u tami već će imati svijetlo života[2].

U trenutku kada smo pročistili našu dušu i ukrasili je vježbanjem u krepostima zreli smo za konstantno sjedinjenje s Bogom, to jest, dolazimo na put sjedinjenja. O njemu će biti riječi na način kako su ga opisali sveci poput Bonaventure, Terezije Avilske i Ivana od Križa služeći se traktatom Adolphea Tanquereya o asketskoj i mističkoj teologiji te djelom Benedicta J. Groeschela Psihologija duhovnog razvoja.

Glavne odlike puta sjedinjenja

Sve karakteristike očituju se u potrebi za pojednostavljenjem, reduciranjem svega na sjedinjenje, to jest svođenjem svega na težnju za intimnim sjedinjenjem s Bogom kroz ljubav. Duša živi neprestano u prisutnosti Božjoj, uživa u kontemplaciji njega u svom srcu. Kako bi tako živjela pažljivo se odjeljuje od stvorenja tako da je ne zadržava nikakva izvanjska privrženost. Zbog toga duša traži samoću i tišinu, postepeno gradi u srcu svetište u kojem pronalazi Boga i razgovara s njim licem u lice. Tako se između duše i Boga uspostavlja slatka i nježna prisnost.[3]

U ovoj fazi ljubav prema Bogu postaje ne samo glavna krepost duše, nego, moglo bi se reći, jedina krepost u smislu da sve druge kreposti koje prakticira su za nju neke vrste djela ljubavi. Na takvim visinama one su različite forme ljubavi. Sličan proces pojednostavljenja događa se s molitvom. Rasuđivanje postepeno nestaje kako bi napravilo mjesta za pobožne osjećaje koji postaju sve jednostavniji dok se ne pretvore u nježne i dugotrajne misli na Boga.[4]

Sve navedeno rezultira u pojednostavljenju čitavog našeg života. Dok su ranije bili određeni sati za meditaciju i molitvu, sada je život neprestana molitva: bilo u radu, rekreaciji, bilo u samoći ili u društvu, neprestano se uzdižemo prema Bogu prilagođavajući se njegovoj volji. Ta poslušnost je čin ljubavi i predanja u njegove ruke. Molitve, svakodnevne radnje, trpljenja, poniženja su ništa drugo doli sredstva manifestiranja naše ljubavi prema Bogu: „Bog moj i sve moje“.[5]

Pasivnija kontemplacija

Ulaganjem napora i mišljenjem o Bogu, duša nježno fokusira svoj pogled njega. Takav pogled pun divljenja naziva se kontemplacija i karakteristična je oznaka trećeg stupnja duhovnog života.[6] Sv. Grgur nam govori da Gospodin Isus kada kaže blago čistima srcem, oni će Boga gledati uči nas kako čovjek koji pročisti svoje srce od svakog stvora i svakog poticaja gonjenog strašću može vidjeti sliku božanske naravi u svojoj vlastitoj ljepoti. Da nam je kreposnim životom sprati prljavštinu koja se uhvatila poput žbuke, i tada će naša božanska ljepota ponovno zasjati.[7]

Kontemplacija je neka vrsta tame za naše moći čak i one razuma; zbog toga jednostavan odnos s Bogom[9], za razliku od kontemplativna razmatranja puta prosvjetljenja, nadilazi naše svjesno poznavanje istina vjere. Za razliku od puta prosvjetljenja, stečena kontemplacija prelazi u ulivenu. Tanka je linija između stečene i ulivene kontemplacije. Stečena kontemplacija je vrsta u kojoj je pojednostavljenje naših umnih i afektivnih čina posljedica vlastitoga djelovanja, dakako potpomognuta milošću.

Ulivena kontemplacija je u potpunosti nezasluženi dar. Razliku između stečene i ulivene kontemplacije možda je najlakše razumjeti analogijom s aktivnošću i pasivnošću. Zove se ulivena ne zato što proizlazi iz ulivenih kreposti vjere, nade i ljubavi, jer i stečena kontemplacija slično proizlazi iz njih već zato što nije u našoj moći proizvesti je, čak i uz pomoć obične milosti. Također ne djeluje Bog sam u nama već uz naš pristanak u smislu da mi slobodno prihvatimo što nam nudi. Tanquarey ulivenu kontemplaciju definira kao jednostavan, nježan i dugotrajan pogled na Boga i Božje stvari, pod utjecajem darova Duha Svetoga i posebne djelatne milosti koja nas obuzima i budi u nama djelovanje više na pasivan nego aktivan način.[10]

Cilj puta sjedinjenja – preobražujuće sjedinjenje

Nakon dugotrajnih čišćenja duša na koncu dosegne smireno i trajno sjedinjenje nazvano preobražujuće sjedinjenje koje se čini kao krajnji cilj mističnog sjedinjenja, kao neposredna priprava za blaženo gledanje.[11] Sjedinjenje tako duboko i intimno ne može, a da ne proizvede čudesne za dušu posvećujuće posljedice. One se mogu sumirati u jednoj rečenici: duša je toliko preobražena da zaboravlja sebe i misli samo na Boga i njegovu slavu.[12]

Takvo iskustvo obično se opisuje pojmovima viđenja Presvetog Trojstva te jedinstva svih želja i odluka, savršena sklada osobe s božanskim bićem. Sv. Terezija daje primjer nebeske kiše i zemne vode koje bivaju toliko pomiješane da postaju nedjeljive.[13] Tanquerey navodi intimnost jer više ne postoje tajne između osoba, smirenost zbog sigurnosti u ljubav drugoga i nerazrješivost koju povezuje s analogijom kršćanskog braka.[14]

Sveta Terezija piše o viđenju: Kad bude uvedena u onu odaju, umnim viđenjem uz određen način prikazivanja istine, ukazuje joj se Presveto Trojstvo, sve tri Osobe, uz jedan plamsaj koji najprije dolazi do njezina duha poput presjajnog oblaka, i ove tri Osobe pojedinačno, pa jednim divnim obznanjivanjem što se podaje duši shvaća s neobično velikom istinom da su sve tri Osobe jedna bît i jedna moć i jedno znanje i jedan sâm Bog, tako da ono što imamo po vjeri duša tu, možemo reći, razabire gledanjem, premda to nije gledanje očima tijela ni duše, jer to nije predodžbeno viđenje. Ovdje joj se razotkrivaju sve tri Osobe, i govore joj, i daju joj da shvati riječi za koje kaže evanđelje da ih je izrekao Gospodin; da će doći on i Otac i Duh Sveti nastaniti se kod duše koja ga ljubi i drži njegove zapovijedi.[15]

Ponekad se u našim životima činilo kako su naše vlastite sklonosti i Božja volja u suglasju te smo bili ispunjeni radošću i osjećajem dobrobiti. Slično, ali neizmjerno nadmoćno, jest ovo iskustvo dovođenja naše želje u savršen sklad s Božjom voljom. To je vrhunska homeostaza,  odnosno savršena i trajna ravnoteža između psihološke potrebe i ispunjenja, ravnoteža koja se ne temelji na prolaznoj stvarnosti, već je utemeljena u apsolutnu i nepromjenjivu biću. To je sama bît mira.[16]

Zaključno

Put sjedinjenja posljednja je velika etapa u duhovnom životu kojemu je cilj preobražujuće sjedinjenje kao priprava za blaženo gledanje. Neke karakteristike su intimno i prisno sjedinjenje s Bogom, pojednostavljenje molitve, prakticiranje ljubavi kao najizvrsnije kreposti i konstantno prebivanje u Božjoj prisutnosti.

Kontemplacija u ovoj fazi prelazi iz stečene u ulivenu kojoj je odlika veća pasivnost, a kada duša stigne do cilja, preobražujućeg sjedinjenja, jasnije vidi Presveto Trojstvo te posjeduje savršenu ravnotežu između psiholoških potreba i ispunjenja, savršen sklad želje s voljom Božjom.

Čini se kako putem sjedinjenja moraju proći sve duše koje idu u nebo jer taj put ima za cilj ono na što je svaki kršćanin pozvan, a to je duboki i istinski osobni odnos s Bogom te savršenstvo duše koja samo bez mane može dobiti vječnu nagradu.

fra Antonio Tkalac

[1] Usp. Adolphe TANQUEREY, The spiritual life, Baltimore, 1930., 298.

[2] Usp. Iv 8, 12

[3] Usp. Adolphe TANQUEREY, The spiritual life, 602.

[4] Usp. Isto, 603.

[5] Usp. Isto, 603-604.

[6] Usp. Isto, 604.

[7] J. Benedict GROESCHEL, Psihologija duhovnog razvoja, Split, 2009., 254.

[8] Usp. Isto, 256-257.

[9] Usp. Isto, 254.

[10] Adolphe TANQUEREY, The spiritual life, 650.

[11] Usp. Isto, 691.

[12] Usp. Isto, 693.

[13] Usp. J. Benedict GROESCHEL, Psihologija duhovnog razvoja, 278.

[14] Usp. Adolphe TANQUEREY, The spiritual life, 691.

[15] Usp. J. Benedict GROESCHEL, Psihologija duhovnog razvoja, 278.

[16] Usp. Isto, 279-280.

Naslovna fotografija: Ekstaza Svete Tereze, Gianlorenzo Bernini, 1645.-1652.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *