Ekumenizam i sveti Franjo

Franjevaštvo ima što kazati na području ekumenizma, ali nadasve ono treba pokazati primjer i svjedočanstvo. Zaista, lik, iskustvo i Franjin prijedlog su poruka čiju vrijednost prihvaćaju i priznaju kršćani svih konfesija. Franjino iskustvo od franjevca čini ekumenskog čovjeka po svom zvanju. Franjo je ekumenski i sveopći čovjek zbog svog radikalnog evanđeoskog iskustva, zbog svoje ljubavi prema riječi Božjoj koja je u njemu izvodila neprestano obraćenje, po svom prianjanju uz Crkvu, zbog svog djela mirenja i mira, zbog odnosa što ga je uspostavio sa svim ljudima i svim stvorenjem. Sve to od njega čini novog čovjeka koji je našao ravnotežu odnosa s Bogom, s ljudima i sa stvorenim, i kome se svatko može obratiti s nadom.

Franjo je ekumenski čovjek jer je svoj kršćansko iskustvo živio unutar svoje Crkve u duhu katoliciteta. Poznata je njegova ljubav i privrženost prema Rimskoj katoličkoj crkvi: u sveopćoj viziji koja obuhvaća sve narode i sve rase, moli za svetu i apostolsku Crkvu (NPr 23,16-22:68). Njoj, u osobi pape, obećaje poslušnost i poštovanje (NPr, uvod 3:3; PPr 1,3:76) i povjerava joj, kao ljubaznoj majci, svoj Red (SP 78:1773); braća moraju ispovijedati vjeru katoličke Crkve, inače će biti isključeni iz Reda (NPr19,1-2:51 i sl.; OR 37-38:126; LM IV,3:1069); također i za svoje poslanje Franjo želi dobiti punomoć od pape (AP 7,31:1523).

Franjo živi u krilu jedine, tada još nepodijeljene, Zapadne Crkve i bili su mu poznati ondašnji ekumenski problemi. Ali on je snažno privržen katoličkoj Crkvi s razloga zajedništva, a ne zbog toga da zauzme protivan stav, i zbog tog stava živi kršćanstvo tako da je to navještaj za sve kršćane. Pravi katolik je ekumenski, sveopći: stoga je Franjo iznad svih podjela. Svako se pravo kršćansko iskustvo više hrani iz korijenja nego li iz kasnijih povijesnih izričaja. Samo ako se pođe od onog dubokog jedinstva koje se rađa u evanđeoskom korijenju, može se stići do vidljivog jedinstva.

To duboko crkveno osjećanje čini Franjino iskustvo znakovitim za ekumenizam našeg stoljeća, koji je, nakon ekumenskog buđenja što ga je na II. Vat. saboru izveo u katoličkoj Crkvi Duh Sveti u savršenom suglasju s franjevačkim prijedlogom. Franjina vjernost prema Crkvi izriče se danas odnosima prema Crkvi II. Vat. sabora, a to je Crkva dijaloga, kako je to rečeno u saborskom dokumentu Unitatis redintegratio (UR).

EKUMENIZAM

Pod ekumenizmom se podrazumijeva ukupnost snaga i djelatnosti koje idu za tim da ponovno uspostave puno zajedništvo među kršćanima. Prvi koraci koji su doveli do učvršćenja sadašnjeg ekumenskog pokreta, dolaze iz prošlog stoljeća stvaranjem misionarskih društava, federacija ili konfesionalnih saveza. Službeno, ekumenski pokret priznaje za dan svog nastanka Međunarodnu misionarsku konferenciju u Edinburgu 1910. Tu su nastale tri grane koje će se kasnije spojiti u Ekumenskom savjetu Crkava (CEC): “Život i akcija”, “Vjera i ustrojstvo” te “Misijski međunarodni savjet”. Veliki uporišni događaji za CEC su opće skupštine: Amsterdam (1948. godina ustanovljenja CEC), Evanston (1954.), New Delhi (1961.), Upsala (1968.), Nairobi (1975.), Vancouver (1983.), Canberra (1991.).

Katolička Crkva na početku nije baš s odobravanjem gledala na taj ekumenski pokret koji se rodio u protestantskoj sredini. I ona zaokupljena problemom jedinstva kršćana, vođena svojom vlastitom ekleziologijom u odnosu na druge Crkve, prolazila je postupno od misionarskog i unionističkog stava, s kojim se zalagala za njihovo obraćenje i povratak katoličkoj Crkvi, s II. Vatikanskim saborom k pravom ekumenskom razdoblju. Ivan XXIII. je već u najavi sabora izjavio da je jedna od glavnih nakana sabora promicanje jedinstva među kršćanima. Sabor je izradio jedan dokument o ekumenizmu, UR, s kojim priznaje da je ekumenski pokret djelo Duha Svetoga, te obvezuje katoličku Crkvu da zauzeto uđe u ekumenski pokret (URČ 1-4). Ali i mnogi drugi dokumenti svjedoče o novom stavu katoličke Crkve: Sacrosanctum Concilium promiče liturgijsku reformu, Lumen gentium, spomenuti UR i Orientalium Ecclesiarum obnavljaju ekleziologiju, Dei Verbum ponovno otkriva središnje značenje riječi Božje i njen odnos s predajom, Dignitatis humanae govori o pravu na vjersku slobodu, Nostra aetate uspostavlja nove odnose sa židovstvom i drugim religijama, Gaudium et spes na pozitivan način uspostavlja odnose sa svijetom. Zbir tih dokumenata pokazuje volju za obnovom i sposobnost za dijalog Crkve II. Vatikanskog sabora.

OBRAĆENJE I POMIRENJE: STOŽER FRANJINOG ISKUSTVA I PUT PREMA JEDINSTVU

Ključni događaj u životu sv. Franje je njegovo obraćenje, a ono se rađa u osobnom susretu s Raspetim u Sv. Damjanu (2Čel 10:593-594); plod je besplatne Božje inicijative: “Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru” (OR 1:110). kao što navještaj Kraljevstva započinje pozivom na obraćenje (Mt 4,17), tako i Franjino iskustvo, započeto susretom s Raspetim, biva vođeno slušanjem riječi Evanđelja, koje poziva na obraćenje i promjenu života (1Čel 22:355). Obraćenje je izrečeno odmah poljupcem gubavca (2Čel 9:592), napuštanjem svijeta (OR 9-11:2826) te odlukom da služi gubavcima (2Čel 9:592). Sve je to proživljeno ne kao individualističko iskustvo, nego kao odgovor na poziv da se popravlja kuća Božja (2Čel 10:539). Obraćenje za Franju znači pomirenje: prije svega pomirenje s Bogom, kojeg je otkrio kao oca (2Čel 12:597) i stvoritelja (PS); pomirenje zatim sa svim stvorenjima, s društvom, unutar kojega braća moraju živjeti kao “manja”; s klerom, kod kojeg ne želi vidjeti grijeha (OR 11:113), s nevjernicima, kojima želi pružiti samo dokaz podložnosti (NPr 16:43). Za Franju je obraćenje stalni stav zbog kojeg na kraju svog života kaže: “Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu, jer do sada jedva da smo malo ili ništa napredovali” (1Čel 103:500).

Zbog tog svog iskustva pomirenog čovjeka Franjo postaje promicateljem ugovora pomirenja: pomislimo sam na sokola s kojim Franjo sklapa ugovor dubokog prijateljstva (LM VIII,10:1158); znakovit je događaj s gubijskim vukom (CV 21:1852). Kad se Franjo pomirio s vukom, postaje jamcem da će životinja poštivati ugovor o miru, i tako će doći do pomirenja između vuka i naroda. Pomirenje s Bogom ruši umišljaj autonomije i gospodarenja nad svijetom, pa stoga dovodi do pomirenja sa svim stvorenjima. Iz toga se rađa duh siromaštva koji priznaje i vraća sve stvari Bogu, uklanjajući na taj način svaki razlog za takmičenje i podjelu među ljudima: život je to za pomirenje ljudi. Samo se na taj način može shvatiti zašto je Pjesma stvorova mogla pomiriti asiškog biskupa i gradonačelnika (LP 44:1593): pomirenje s Bogom, sa stvorenim, zrije u bratskom pomirenju.

Taj stav radikalnog obraćenja i poleta prema novosti života, zajedno s njegovim iskustvom pomirenja, čini od Franje duboko ekumenskog čovjeka. Obraćenje je, naime, duša svakog ekumenizma: “Nema pravog ekumenizma bez unutarnjeg obraćenja; jer čežnja za jedinstvom proizlazi i dozrijeva iz obnovljenog duha, iz samoodricanja i sasvim nesputana izlijevanja međusobne ljubavi” (UR 7). Obraćenje znači pravu promjenu života i usmjerenja u vlastitom načinu gledanja, osjećanja i prosuđivanja. To obraćenje mora biti prije svega osobno, ali se mora ticati i Crkve kao takve i svladati predumišljaj da su drugi ti koji se moraju obratiti katoličkoj Crkvi. Prije nego će staviti pod upitnik druge, katolički vjernici “moraju sami iskreno i budno odvagnuti sve što u samoj katoličkoj obitelji valja obnoviti i ostvariti” (UR 4), jer “Krist Crkvu u njenom hodu zove na onu neprekidnu reformu koja joj je kao ljudskoj i zemaljskoj ustanovi trajno potrebna” (UR 6).

To obraćenje sa sobom donosi, prije svega, novi način gledanja i prosuđivanja drugih Crkava u njihovu životu i njihovu naučavanju. A to zahtijeva veliki napor da se nadvladaju mnogi i rašireni predumišljaji povijesne i doktrinarne naravi, i “da se uklone riječi, sudovi i djela koji ni po pravdi ni po istini ne odgovaraju položaju rastavljene braće, pa otežavaju uzajamne odnose s njima” (UR 4). Na taj ćemo način uspjeti prepoznati i radosno cijeniti prisutnost i djelovanje Duha Svetoga u drugim Crkvama te “kršćanske vrednote što proistječu iz zajedničke baštine a nahode se u naše rastavljene braće” (UR 4). Iz tog prepoznavanja rodit će se novi stav prema njima, oslobođen suparništva i polemika, u duhu ljubaznog bratstva, “iskrena odricanja, poniznosti i blagosti u služenju kao i bratske plemenitosti prema drugima” (UR 7). Tako shvaćen ekumenizam postaje pravom pedagogijom kršćanskog i crkvenog života.

Priznavanje vlastitih grijeha prema jedinstvu je izraz pravog obraćenja. To naglašava i Sabor: “‘Reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem, i riječi njegove nema u nama’ (1Iv 1,10). Stoga poniznom molitvom zatražimo oproštenje od Boga i od rastavljene braće, kao što i mi otpuštamo našim dužnicima” (UR 7). Zaista, kako nas povijest uči, “… u kasnijim stoljećima javili su se još veći razdori, i nemale su zajednice odvojene od punog zajedništva Crkve Katoličke, ponekad ne bez krivnje ljudi na objema stranama” (UR 3). U tom duhu Sabor priznaje grijehe kršćana prema Židovima (Nostra aetate, 4) te prema priznavanju slobode savjesti i vjerske slobode (Dignitas humanae, 12), u nastanku ateizma (Gaudium et spes, 19) u odnosima sa svijetom i znanošću (Gaudium et spes, 36).  Na taj je način ekumenizam, plod djelovanja Duha koji izvodi obraćenje i preobrazbu srdaca, istovrstan s Franjinim duhovnim iskustvom.

FRANJEVAČKO BRATSTVO I NOVI MODEL CRKVE

Susret s Bogom u Isusu Kristu dovodi Franju do novog shvaćanja zajedničarskog života za koji on ne želi posuđivati model nijednog od prethodnih iskustava (LP 114:1673). Njegovo otkriće Boga kao oca, sugerira mu model života za njegovu braću: oni čine bratstvo u kojem su moraju biti zaista braća. Ideal života tog bratstva izrečen je u 4., 5., i 6. točki Nepotvrđenog pravila. Franjo je zabrinut da ne bi netko zastranio i služio se moću nad drugima: “Sva braća neka nemaju nikakvu moć ili vlast, nadasve ne među sobom… iz ljubavi duha neka se rado uzajamno pokoravaju… neka se nitko ne naziva prior, nego svi jednostavno neka budu manja braća”. To ne znači da unutar bratstva nije bilo nikakva reda: bitno je da nitko ne bude “superior” (viši), nego da postoji samo onaj koji se brine, čuva, pomaže i zaštićuje (gvardijan). Tada poslušnost ima smisla i može je se energično zahtijevati kao izraz vjernosti pozivu Božjem. U takvu se odnosu rađa poslušnost koja “udovoljava Bogu i ljudima” (OP 3:148). Franjevačko bratstvo je zajedništvo braće.

Iz tog se iskustva bratstva rađa posebna vrsta odnosa s vanjskim svijetom, a to se opet očituje karakterističnim modelom evangelizacije, koji je na poseban način ekumenski. “A braća koja pođu mogu među njima (nevjernicima) na dva načina duhovno nastupiti. Jedan je način da se ne svađaju i ne prepiru, nego da se pokoravaju svakoj ljudskoj ustanovi i priznaju da su kršćani. Drugi je način da, kad upoznaju da se to Bogu sviđa, naviještaju riječ Božju,… I sva braća, gdje god jesu, neka imaju na pameti da su sebe predali i svoja tjelesa ostavili Gospodinu Isusu Kristu. I za njegovu se ljubav moraju izložiti neprijateljima, kako vidljivim tako i nevidljivim.” (NPr 16:43-44). I što se tiče katara i heretika Franjo bježi od polemike, a pribjegava svjedočenju životom i jednostavnom potvrđivanju istine propovijedanjem te sastavljanje molitava i pohvala Gospodinu; to je u skladu s onim što propisuje propovjednicima u NPr 17: “Neka ipak sva braća propovijedaju djelima… Molim svu braću, i onu koja propovijedaju, i onu koja mole i onu koja rade, kako klerike tako i laike, da se nastoje u svemu poniziti…, da se iznutra ne uzohole zbog dobrih riječi i djela…”

Franjevac je ekumenski po svom zvanju. Temeljni elementi koji daju pečat franjevačkom iskustvu isti su oni koji pobuđuju, čine živim i vjerodostojnim ekumenski pokret: iskustvo pomirenja, otkriće središnjosti Krista, zajednica i model Crkve shvaćene kao bratstva u zajedništvu i dijalogu, duhovnost označena slušanjem riječi Božje, odnosom bratstva sa svim ljudima i stvorenjem i koja se hrani dijalogom. S tih razloga franjevačko bratstvo, ako ga se duboko živi i svjedoči, postaje povlaštenim uzorkom ekumenizma.

fra Marijan Ligenza

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *