Ogovaranje (iz životopisa sv Franje)

Kad napokon srce ispunjeno ljubavlju mrzi mrzitelje Božje, takvo je srce kucalo u svetom Franji. Ogovarači su mu bili strahovito odurni, većma negoli ostali nosioci mana. Kazivao je da oni u svom jeziku nose otrov i da ostale svojim jezikom truju. Zato je one koji su prežvakali tuđe slabosti poput zajedljivih buha, kad bi govorili, izbjegavao. Kao što smo već vidjeli, otklanjao bi uši da ih, slušajući takve, ne okalja. Kad je jednom zgodom čuo kako neki brat ocrnjuje dobar glas nekoga drugog, okrenuo se bratu Petru Katanskom, svom zamjeniku, te mu je rekao ove teške riječi: »Redu prijete opasnosti ne suprotstavimo li se ogovaračima. Ubrzo će se najugodniji miris mnogih pretvoriti u zadah ako se smrdljivcima ne začepe usta. Ustani, ustani, pomnjivo ispitaj i ustanoviš li da je optuženi brat nedužan, onoga koji ga optužuje strogom opomenom svima obznani. Predaj ga« – reče – »u ruke šakača Firentinca ne mogneš li ga ti sam kazniti!« (Šakačem je nazivao brata Ivana iz Firence, čovjeka visoka stasa i velike snage.) Hoću, rekao je, da se najpomnjivije brineš ti i svi ministri da se ova kužna bolest ne bi dalje širila.«

A gdjekada je naređivao da se onomu koji je svoga brata lišio dobra glasa ima svući tunika da ne mogne ni očiju k Bogu podići ne povrati li prije ono što je oduzeo. To je ono zbog čega su se braća onoga vremena na osobit način ostavljala ove mane. Sami su određivali odmazdu da bi se tako brižljivo klonili svega što bi bilo nauštrb drugih ili što bi se moglo shvatiti kao uvreda. I s pravom, upravo izvrsno! Ta što je napadač ako ne ljudska žuč, kvasac pokvarenosti, sramota svijeta? A što je drugo podlac nego sablazan Reda, otrov samostana, zatirač jedinstva? Jao, lice zemlje obiluje otrovnim živinama i nemoguće je da bilo tko od čestitih izbjegne ugrizima zavidnika. Doušnicima se obećavaju nagrade. A kada se nedužnost potkopa, gdjekada se lažljivost nagrađuje palmom. Gle, kad netko ne može živjeti od svoga poštenja, hranu i odjeću zarađuje oštećujući poštenje drugih.

U vezi s time sveti je Franjo često govorio: »Ovako govori napadač: Ne posjedujem savršenstva života, nemam znanja ni posebne milosti pa tako ni kod Boga, ni kod ljudi nema mi mjesta. Znam što ću učiniti: okaljat ću izabrane i tako ću pred onima na položaju steći milost. Znam da je i moj poglavar čovjek i u svojoj se službi gdjekada mnome služi. Kad se podsijeku cedri, u šumi se vidi samo glog. O bijedniče! Hrani se ljudskim mesom, a jer drugačije ne možeš živjeti, izgrizaj utrobu svoje braće! Takvi se nastoje pokazati kao da su dobri umjesto da to budu. Optužuju tuđe mane, a svojih se ne ostavljaju. Hvale samo one kojih vlast žele uživati. Prešućuju pohvale za koje misle da neće biti prenesene pohvaljenome. Bljedoću isposničkog lica prodaju za štetne pohvale da se duhovnima pokažu kao oni koji sve prosuđuju, a njih ne sudi nitko. Uživaju glas svetosti, a nje nemaju. Diče se anđeoskim imenom, a ne krepošću.«

2Čel, 182-183

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *