Znanstveni pogled na stigme

Govoriti o stigmama nije nimalo jednostavno. Osobito kada se njima pokušava prići sa znanstvene strane. Činjenice stigmatizacije proučava teologija, psihologija, psihoanaliza i medicina. Naravno, stigmatizacije proučavaju i druge znanosti, tj. pseudoznanosti kao što je to parapsihologija. No, i psihologija i psihoanaliza, ali i medicina pokušavaju dati zadovoljavajuće odgovore koji će sve obrazložiti prirodnim putem. Međutim, ni to nije jednostavno i često se upada u razne kontradiktornosti kao što će biti i vidljivo u ovome radu. Kako se često neka istraživana pojava ne može rastumačiti prirodnim zakonitostima, a to je granica koju znanstvenik ne smije prijeći, tako se fenomen stigmatizacije prepušta istraživanju teologije. “Prepustiti istraživanu pojavu teologiji ne znači skrenuti sa znanstvene staze.[1] Jer i teologija je znanost. Doduše, nije prirodna znanost, pa ni znanost o Bogu, već je znanost vjere, a kao takva je, kako kaže Heidegger, historijska znanost posebne vrste.”[2]

Stigme (grč. stígma – biljeg, ožiljak, rane) su “ožiljci za koje se misli da su na vrhunaravan način utisnuti nekim osobama velike duhovnosti, a izgledom podsjećaju na pet rana što ih je Isus zadobio kod razapinjanja na križu”.[3] Međutim, kroz povijest je bilo i stigmatičara koji su nosili rane i na leđima što podsjeća na Isusovo bičevanje, i sl.

 Ovaj fenomen stigmatiziranih osoba dosad je zabilježen oko tristotinjak puta kada se govori o osobama koje su nosile rane što podsjećaju na muku Isusovu i u ovom radu govorit će se samo o takvim slučajevima, ali ne i o slučajevima poput fakira[4], ili pak o slučajevima u protestanskim denominacijama, ili, čak i o slučajevima u islamu, jer bi se previše otišlo u širinu. Stigme se pojavljuju i kod raznih medija, vještica ili derviša. Stigmatizirane osobe su u većini slučajeva žene, a tek u rjeđim slučajevima su muškarci. Sigurno je da su stigmatizirane osobe većinom slabijih živaca, da su osjetljive i podražljive, a ženski je organizam specijalno izložen živčanim poremećajima.[5] Također, ako se promatra gdje su te osobe živjele, tj. ako se promatra geografski položaj, može se zaključiti, kada je riječ o Europi (jer su više-manje svi stigmatičari s prostora ovoga kontinenta), kako na sjeveru Europe gotovo da i nema stigmatiziranih osoba. U srednjoj Europi postoji malen broj takvih slučajeva i to u zemljama Beneluksa, Francuskoj te u Njemačkoj i Poljskoj. Najveći broj stigmatiziranih osoba dolazi iz južne Europe, posebice iz Italije. Ovaj podatak se može povezati s temperamentom pojedinih naroda i s kulturom tih naroda. Kod pravoslavaca nije zabilježen niti jedan slučaj stigmi što bi se moglo povezati sa stavljanjem naglaska na Kristovo uskrsnuće i Kristovu slavu, a ne na njegovu bol i patnju kako je to, uglavnom, slučaj kod katolika. Katolička crkva je i neke od stigmatičara proglasila blaženima ili svetima, ali to nikako nije zbog toga jer su stigmatizirani, nego zbog toga što su te osobe vršile kršćanske kreposti na herojskom stupnju,[6] jer “se i Krist može oponašati do same stigmatizacije, a da se oponašatelj nimalo ne približi uzoru i njegovu značenju!”[7]

Ovaj rad je koncipiran u dva glavna dijela. U prvom dijelu su izloženi primjeri nekih stigmatičara Katoličke crkve. Nakon toga, u drugom dijelu, prikazani su neki znakovi koji obilježavaju stigmatičare i koji su pokušavani, kroz povijest, na medicinski, ali i psihološki način biti rastumačeni.

  1. Primjeri stigmatičara

Primjera stigmatičara ima mnogo i stoga je bilo potrebno odabrati samo nekoliko. Prvi koji se spominje u ovom radu je ujedno i prvi poznati stigmatičar, a to je sv. Franjo Asiški, iako neki smatraju da je prvi stigmatičar bio sv. Pavao i to upravo zbog ovih riječi: “Neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Gospodina Isusa” (Gal 6,17). No, iz drugih biblijskih citata, kao 2 Kor 4,10 ili 2 Kor 11,23 vidljivo je kako se ne može sa sigurnošću reći da se radi o vanjskim stigmama, tj. o fizičkim ranama koje su popraćene krvarenjem na koži ili pod kožom.[8] Poslije sv. Franje, u ovom je radu opisan i primjer oca Pia iz Pietrelcine. Naposljetku, ovdje su i primjeri slovenskih stigmatičarki, koje su samo spomenute imenom, ali dvije su i detaljnije opisane i to dvije za koje se je otkrilo da su bile prevarantice.

1.1. Sv. Franjo Asiški

Sveti Franjo se rodio 1182. godine u Asizu. Mladost provodi lakomisleno u zabavi i razbacivanju očeva novca sve do jednog trenutka kada je imao viđenje kod crkvice sv. Damjana gdje ga je Gospodin pozvao da ode i popravi njegovu Crkvu. 1209. godine dobiva usmeno odobrenje pape Inocenta III. za svoje pravilo po kojem su živjeli on i braća koja su ga slijedila. Zadnje dvije godine života provodi na La Verni, jednom samotničkom mjestu u brežuljcima. 1224. ga je Bog obdario svojim svetim ranama, a umro je 1226. godine. Evo i zapisanog svjedočanstva o njegovim ranama: “Činilo se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbočina se pokazivala kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene.”[9] “Nepobitnoj vjerodostojnosti ovoga čuda ne idu u prilog samo svjedočanstva posve pouzdanih svjedoka koji su vidjeli i doticali, nego i čudesna ukazivanja i čudesa koja su se dogodila nakon njegove smrti, da bi se uklonila svaka sumnja duše.”[10]

O Franjinim ranama glasoviti talijanski pjesnik Francesco Petrarca u pismu jednom firentinskom liječniku kaže da je Franjo Kristovu smrt tako neprestano i duboko razmatrao, da, kad ju je već davno u dušu bio prenio, pa mu se činilo da je on sam s Gospodinom na križ propet, pobožno je vjerovanje napokon od duše na tijelo prenijelo pravu sliku rana. Filozof i liječnik Pietro Pomponazzi kaže da se može tvrditi da su Franjine stigme prirodne naravi ukoliko Crkva ne bi drugačije prosudila.[11] Prosper Lambertani (poslije papa Benedikt XIV.) kaže da Franjine stigme nisu mogle nastati prirodnim putem snagom živog predočivanja. Tome se protive razne pojedinosti, osobito jasni izgledi čavala. Naprotiv, on ne vidi čuda u činjenici kad se netko znoji krvavim znojem ili kad mu poteče krv iz očiju.[12] Ovo su samo neka svjedočanstva i razmišljanja o Franjinim stigmama i ranama.[13]

1.2. Sveti Pio iz Pietrelcine

 Rođen je 1887. u Pietrelcini u Italiji. Ušao je u red Manje braće kapucina 1903. godine, a za svećenika je zaređen 1910. Od 1916. pa do kraja života djelovat će u mjestu San Giovanni Rotondo.[14] U petak ujutro 20. rujna 1918. primio je dar svetih rana koje su bile otvorene i krvarile su sve do smrti. “Zbog nelagode i zbunjenosti koje u njemu stvara ova pojava o. Pio je nastoji sakriti, ali je primjećuju njegove duhovne kćeri pa i čitava zajednica, a otac gvardijan o tome obavještava provincijala o. Benedetta.”[15]

Prve liječničke preglede izvršio je u svibnju i lipnju 1919. profesor Luigi Romanelli, primarijus bolnice u Barletti, koji je zapisao: “Po mojoj prosudbi ove ozljede se ne mogu uvrstiti ni među infektivne, ni među traumatske… a ono što najviše čudi ne uzrokuju nikakvu smetnju ili poteškoću u funkcioniranju zglobova, kao što se inače događa… moguće je da je riječ o pojavi koja se ne da objasniti isključivo ljudskom znanošću.”[16] Ovakvo pozitivističko gledište na stigme o. Pia odbacio je liječnik Giorgio Festa, ali ni on na koncu ne isključuje nadnaravno podrijetlo stigmatiziranog kapucina.[17] Međutim, Sveta Stolica je po svojim stručnjacima dala ispitati taj fenomen i nakon provedene istrage izjavila je da se ne može kazati da su rane nadnaravne, ali ne odbacuju, tj. ne isključuju mogućnost nadnaravnog podrijetla.[18] To nije iznenađujuće jer Sveta Stolica mora biti na oprezu kada su u pitanju ovakve stvari. Sv. Pio je umro 1968. godine.

1.3. Slovenske stigmatičarke

Od slovenskih stigmatičarki ovdje su samo spomenute: Lenčka iz Gore, Jerica iz Dolenjske, Katarina iz Koruške. Mnogi su liječnici, ali i teolozi proučavali njihove stigme, ali još uvijek nisu dali jasne i precizne odgovore. No, to nije slučaj kada je riječ o Johanci iz Vodica i Jeričevi iz Zibike. One su bile razotkrivene od strane svećenika ili njihovih najbližih.

1.3.1. Johanca iz Vodica

 Svoje trikove i prijevare izvodila je u župnom dvoru u Vodicama. “Nekom zgodom, godine 1910., dok je čitala o muci Kristovoj, navodno je iznenada počela krvariti. Krvarenje je nakon toga produživala i nastavljala tako što se polijevala kupljenom telećom krvlju. Dok je bila u ekstazi, raskrinkao ju je salezijanac dr. Valjavec, strgnuvši joj munjevito košulju. Johanca je među nogama držala veliku bocu krvi! Uz to je pod košuljom imala škare i lanac! Lancem je pravila masnice na rukama kako bi izgledalo da je bila okovana. Škarama je pak rezala košulju na prsima i čarape na nogama. Skrivena sve do glave pod pokrivalom, te razgolićene dijelove tijela polijevala je krvlju. Ljudi su hodočastili izdaleka da je vide kako krvari i izvija se od bolova. Uzimali su njezinu krv, da bi je stavljali na rane, popravljali vid, a i pili su je.”[19] Johanca je nakon toga uhićena i osuđena na deset mjeseci zatvora.

1.3.2. Jeričeva iz Zibike

“U `magnetiziranom stanju` propovijedala bi protiv taštine, prijevare i drugih grijeha. Novine su, pišući o njoj, bile podijeljene. Jedne su je držale najobičnijom varalicom, druge su željele da dobije mač i šljem te postane slovenska Jeanne d`Arc. Njezino neprirodno stanje nije dugo potrajalo. Prvih dana ožujka 1845. probola si je nožem ruke i noge i poželjela da je na Veliki petak bičuju. To se, dakako, nije dogodilo. Ali, ona se na sam Uskrs, dok nikoga nije bilo kod kuće, uvukla u naloženu peć, gdje su je ubrzo našli još živu, ali strašno opečenu. Nekoliko sati kasnije je umrla.”[20]

1.3.3. “Trikovi” koje koriste lažni stigmatičari

Neophodno je, prije nego li se kaže nešto sa znanstvenog stajališta o stigmama, reći nešto i o “trikovima” kojima se lažni stigmatičari znaju koristiti. Takve osobe ili same sebi nanose rane, služeći se pritom raznim predmetima, kao npr. čavlima, iglama, škarama, staklom, nožem, ili stvaraju privid krvarenja na svojoj koži pomoću raznih kemikalija. Npr. “u kožu si utrljaju otopinu željeznog klorida ili sumporno-kiselog željeznog klorida, koji ne ostavljaju na njoj vidljivih tragova, pa onda kožu poškrope vodenom otopinom kalija, nakon čega kapljice dobiju živu crvenu boju i posve nalik kapima prave krvi. Krvava boja kapljica nastaje spajanjem dvaju kemijskih sastojaka, koji tvore crveni željezni rodanit. Pojava krvavih kapljica na koži uočljiva je i iznenađujuća činjenica jer je otopina rodanova kalija bezbojna.”[21] Neki, čak, krvarenje izazivaju isisavanjem kože, usne sluznice ili desni.[22]

  1. Znanstveni pogled na stigme

 Dužnost i pravo znanosti je da, služeći se svim dostupnim sredstvima, prione razjašnjavanju tzv. čuda ili natprirodnih pojava. Jer, kamo bi stigla znanost kada bi se sva nerazjašnjiva događanja prepuštala maštama laika i njihovim legendama? S druge strane, treba paziti da se na takva pitanja ne daju brzopleti odgovori. Npr. to je objašnjivi fenomen prirodnim putem ili, pak, to je neka nadnaravna pojava. I jedan i drugi brzopleti odgovor, bez prethodnog mukotrpnog rada medicine, psihologije i teologije, su zapravo pokazatelji koliko je neka osoba vjerski ili religiozni fanatik ili koliko je neka osoba bezobrazno bezbožna.

U ovom poglavlju izloženo je nekoliko karakterističnih znakova stigmatiziranih osoba koji su proučavani s medicinskih aspekata, pri čemu ne nedostaje ni psihološke analize. No, koliko i nešto zvuči uvjerljivo ne znači da je i doista tako. Jer i medicina i psihologija, i cjelokupna znanost, kako same priznaju i kako je već spomenuto, često dolaze pred “zid”. Stoga, ovdje nisu izloženi gotovi odgovori već samo neke mogućnosti koje, opet, zadaju mnogo potpitanja.

2.1. Krvarenje

Jedan od karakterističnih znakova stigmatičara je krvarenje. Kod stigmatičara do krvarenja može doći na rubovima očnih kapaka, kroz kožu, pod pazuhom, na stidnim dijelovima tijela i drugdje, pri čemu se na samoj koži ne primjećuju nikakve promjene. Krv često probija oko dlaka, najprije u obliku neznatne pjege, a tek onda kao kap krvi. Neki stigmatičari dobivaju krvne podljeve, odnosno masnice, u obliku traga, pjega i sl. po raznim dijelovima tijela koji potiču iz privida i doživljaja navodnih udaraca.

Medicina na sve ovo gleda na sljedeći način: u medicini postoji nešto pod nazivom trombocitopenija kada se na koži, zbog nedostatka trombocita, pojavljuju ljubičaste mrlje.[23] S druge strane, na površini kože postoje, pod epidermom (rožnati sloj kože) mreža kapilara[24] koje su vidljive samo pomoću mikroskopa i jako su rastezljive. Kad krv u ta područja dođe u većim količinama, koža postane crvenom. Pritisak može biti toliko velik da kapilare puknu i tada poteče krv. Kada krv prođe kroz dermu (kožu) i prijeđe epidermu (površinski sloj kože), tada nastaje prišt koji puca i tada poteče krv.[25]

 Isti slučaj je i kad te kapilare puknu oko znojnih žlijezda. Krv uđe u te žlijezde i prilikom znojenja osobe teče krv, a ne znoj, i to u obliku sitnih kapljica. Tako nastaje hematidroza ili krvno znojenje. No, upravljanjem svih tih kapilara i vena (pomoću njih dolazi krv u kapilare) upravljaju živci, neuroni. A i najmanji živac, neuron, u čovjekovom tijelu tijesno je povezan s cijelim tijelom. Tako nervni podražaj može prijeći sa senzornih živaca (oni primaju podražaje i uvjet su stvaranja predodžbi i ideja) k onim neuronima koji upravljaju tim malim mišićnim arterijama i venama. Tako od podražaja može nastati krvavo znojenje.[26]

No, do hemoragije ili krvarenja može doći samo kad krv nije zdrava, tj. kada eritrociti nisu zdravi, jer kada je krv zdrava onda ona ne može proći kroz stijenke krvnih sudova. No, krvni se sudovi mogu oštetiti na tri načina: nasilno, ili kao posljedica bolesti ili kao posljedica prekomjerne napetosti. Tako da se može dogoditi da je krv zdrava, ali su sudovi oštećeni, ili pak je krv nezdrava, a sudovi su zdravi.[27]

Međutim, postavlja se pitanje, ako napetost, psiha toliko utječe na krvarenje što je onda s toliko majki koje su mogle vidjeti patnje svoje djece, koja su bila mučena i ubijana, a ipak, nijedna zbog toga nije prokrvarila. Ili, kako neki luđaci u ludnicama od zore do mraka misle na to kako su ranjeni, a ipak nijedan od njih nije prokrvario zbog toga. Medicina može pokušati dati odgovore, kao što je to vidljivo na prethodnim primjerima, ali uvijek ostaju nova nerazjašnjiva pitanja.

2.2. Asitija

Drugi karakteristični znak stigmatizacije je i smanjenje potrebe za hranom ili, čak, nehranjenje kroz jedan duži period koji može trajati i po nekoliko godina. Prvo se postavlja pitanje kako nekonzumiranje hrane može dovesti do stigmi? Post (kako ga naziva kršćanska tradicija), tj. nekonzumiranje hrane dovodi do toga da se želudac i ostali organi probavnog sustava atrofiziraju. Kako probavni sustav nema potrebe za radom tako su svi oni živci i krv koja je namijenjena za rad probavnog sustava oslobođeni toga rada. Tada se razvijaju neuralgije, tj. to su oštećenja živaca koji anatomski izgledaju sasvim u redu, a to proizvodi halucinacije i vizije.[28] Osoba, također, sve svoje snage koncentrira na one točke kojima se divi (npr. rane Kristove). Nervni utjecaj koji je trajno upućen na jedno te isto mjesto dovodi do toga da tamo, pomoću histološke (tkivo) aktivnosti dođe mnogo krvi i tako nastaju stigme.[29]

Zatim se postavlja pitanje kako osoba može preživjeti i po nekoliko godina, a da ne konzumira hranu pa čak ni vodu (samo u vrlo malim količinama)? Postoji teorija liječnika Charbonniera, prema kojoj pluća i koža, u iznimnim situacijama, mogu postati organima prehrane pa osoba nema potrebe za hranom, no to nije dokazano.[30] Također, postoje i teorije prema kojima je tu na dijelu jedan svojevrsni fizikalno-medijski proces, odnosno, da je tu riječ o pretvorbi astralne materije.[31] No, ovakva nagađanja silaze s putanja znanstvenih istraživanja. Naravno, uz sve ovo ostaju mnoga nerazriješena pitanja jer mnogi ljudi danas poste, a opet nemaju svi stigme. Isto tako, mnogi stigmatičari nisu postili niti su se na bilo koji način uzdržavali od hrane, a imali su stigme.

2.3. Histerija[32]

Mnogi od stigmatičara koji su uglavnom živjeli u siromaštvu i koji su bili odgojeni u strogoj vjerskoj poslušnosti te su bili podvrgnuti liječničkom pregledu su, zapravo, “mahom teško opterećena bića, najčešće s pravim klasičnim psihopatskim simptomima”.[33] Zbog toga je ovdje opisana samo bolest histerije, a po simptomima, kao što je vidljivo, ona se lako može povezati sa stigmatiziranim osobama.

Histerija može biti urođena, tj. naslijeđena bolest, ali može biti izazvana i drugim duševnim sukobima ili nesrećama tijekom čovjekova života. Npr. na gradilištu zgrade veliki kamen padne s visine trećega kata tik pred zidara, točno na mjesto na kojem je još trenutak prije bila ispružena njegova lijeva noga. Zidar ju je nesvjesno privukao, međutim, iako posve neozlijeđena, noga mu se oduzela i još je nakon 21. godine bila paralizirana.[34]

Histerija se očituje tjelesnim i duševnim znacima. Neki od tjelesnih simptoma su: uzetost udova, neosjetljivost jednog dijela tijela, sljepoća, gluhoća, nijemost, glavobolja, drhtanje, impotencija. Histerici lamataju rukama, bacaju se i trgaju čitavim tijelom. U histeričnim napadima ne dolazi do ozljeda na tijelu, napadaji traju dugo, praćeni su duševnim uzbuđenjima. Histerici su skloni senzacijama, vladaju se teatralno, rado sebe prikazuju mučenicima te vole biti u centru pažnje.[35]

Što se tiče psihičkih smetnji, one se mogu javiti u obliku sumračnog stanja u kojem histerici mogu halucinirati, pjevati, itd. Lijekovi mogu kod histeričnih osoba imati i sugestivno djelovanje.[36] I zato, “psihogeno podrijetlo rana – ako stigme mogu nastati naravnim putem – treba tražiti u duševnim procesima.[37] To bi bila sugestija ili autosugestija histeričnih osoba.

Zaključak

 “Sve što danas znamo i mislimo da znamo i možemo dokazati o fiziologiji nastanka stigmi, svodi se na relativno prihvatljiv opis ovog fenomena i ponešto spekulacije o mehanizmu njegova odvijanja.”[38] No, ipak, ostaje neriješeno pitanje jesu li stigme posljedica direktnog Božjeg zahvata ili posljedica intezivnog religioznog doživljavanja samih nosilaca stigma?

 Ne treba u svakoj stigmatizaciji gledati čudo u religioznom smislu, tj. pojavu koju jedino Bog može proizvesti. Ali, stigmatizacija nije ni obični, čisto naravni proizvod. Stigmatizacija može pretpostavljati neke duševne potresne doživljaje, ali i religiozno proživljavanje Kristove muke.[39] To može oblikovati tjelesnu vanjštinu prema unutarnjem doživljaju. No, nemaju svi zbog toga stigme. Zbog toga je stigmatizacija često uvjetovana, u psihološkom pogledu, naročito psihičkom strukturom čitave osobe kao i njenom naročitom tjelesnom konstitucijom. Zato je kod prosuđivanja stigmatizacije, bilo sa stanovišta medicine, psihologije ili pak sa stanovišta teologije, najvažnije promatrati cjelokupnu osobnost stigmatizirane osobe.

Na kraju bih se u potpunosti složio s Renéom Biotom koji ovako zaključuje jednu svoju liječničko-psihološku studiju: “Obična majka koja u tišini svoje sobice sklapa ruke svom djetetu i uči ga da pobožno izgovara ime Isusovo, i to čini sa svom svojom materinskom ljubavi i svojom vjerom; još više svećenik koji u nekoj bijednoj seoskoj crkvi posvećuje žrtveni kruh opetujući svete riječi i svete znakove samo zato da sluša Onoga koji je rekao: ovo činite na moju uspomenu – svi ovi čini koji se ponavljaju iz dana u dan kao nešto posve obično, za mene su neizmjerno bogatiji religioznim značenjem negoli obične rane, pa makar se one nalazile na rukama i na nogama!”[40]

fra Josip Sedlar

___________________________________

[1] usp. Michael GLAZIER – Monika K. HELLWIG, Znanost i vjera, u: Suvremena katolička enciklopedija, Split, 1998., 1053-1056.

[2] Bartul MATIJACA, Svi se pomalo pribojavaju stigmatika, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, Zagreb, 2009., 10.

[3] Anđelko BADURINA (ur.), Stigme, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1979., 546.

[4] Ivan MATKO, Medicina o stigmatizaciji, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, 138.

[5] usp. Vilim KEILBACH, O psihologiji stigmatizacije, u: Bogoslovska smotra, 26 (1938.) 3, 239.

[6] ZAKONIK KANONSKOG PRAVA, Sudstvo općenito, Zagreb 1988., br. 1403.

[7] Carl Gustav JUNG, Psihologija i alkemija, Zagreb, 1984., 17.

[8] Vilim KEILBACH, O psihologiji stigmatizacije, 235.

[9] Toma ČELANSKI, Prvi životopis sv. Franje, u: Pero VREBAC (ur.), Franjevački izvori, Sarajevo – Zagreb, 2012., 298.

[10] Bonaventura BANJOREĐIJSKI, Neka čudesa nakon smrti sv. Franje, u: Pero VREBAC (ur.), Franjevački izvori, 997.

[11] usp. Miroslav MATIJACA, Enigma stigmatizacije, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, 30.

[12] usp. Isto, 32-33.

[13] usp. Jacques-Guy BOUGEROL – Jean-Pierre RENNETEAU, u: Marie-Madeleine DAVY (ur.) Enciklopedija. Mistika, I, Zagreb, 1990., 372.

[14] usp. Rajko GELEMANOVIĆ, Sa svecem svakog dana, Zagreb, 2008., 309.

[15] Alessandro da RIPABOTTONI, Otac Pio iz Pietrelcine. Cirenac svih nas, Zagreb, 1998., 63.

[16] Alessandro da RIPABOTTONI, Otac Pio iz Pietrelcine. Cirenac svih nas, 65.

[17] usp. Isto, 68.

[18] usp. Miroslav MATIJACA, Enigma stigmatizacije, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, 66-67.

[19] Ivan MATKO, Medicina o stigmatizaciji, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, 93-94.

[20] Ivan MATKO, Medicina o stigmatizaciji, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, 94.

[21] Isto, 92.

[22] usp. Isto, 93.

[23] usp. Arthur C. GUYTON – John E. HALL (ur.), Medicinska fiziologija, Zagreb, 102003., 426.

[24] usp. Arthur C. GUYTON – John E. HALL (ur.), Medicinska fiziologija, 823.

[25] usp. Aleksandar KOSTIĆ, Diathesis, u: Medicinski leksikon, Beograd – Zagreb, 1957., 148.

[26] usp. Miroslav MATIJACA, Enigma stigmatizacije, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, 39-40.

[27] usp. Arthur C. GUYTON – John E. HALL (ur.), Medicinska fiziologija, 178.

[28] usp. Arthur Isto, 768.

[29] usp. Miroslav MATIJACA, Enigma stigmatizacije, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, 44.

[30] usp. Amir MUZUR, Stigme svetog Franje i drugih svetaca i karizmatika: između čuda i znanstvenog odgovora, u: Acta Medico-Historica Adriatica, 9 (2011.) 2, 299.

[31] usp. Ivan MATKO, Medicina o stigmatizaciji, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, 152.

[32] usp. Vladimir HUDOLIN, Histerija, u: Psihijatrijsko-psihološki leksikon, Zagreb, 21968., 186-187.

[33] Ivan MATKO, Medicina o stigmatizaciji, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, 105.

[34] Isto, 106.

[35] usp. Đorđe VUKADINOVIĆ (ur.), Histerija, u: Medicinski leksikon, Zagreb, 1954., 369-370.

[36] usp. Đorđe VUKADINOVIĆ (ur.), Histerija, u: Medicinski leksikon, 369-370.

[37] Vilim KEILBACH, O psihologiji stigmatizacije, 238.

[38] Amir MUZUR, Stigme svetog Franje i drugih svetaca i karizmatika: između čuda i znanstvenog odgovora, u: Acta Medico-Historica Adriatica, 9 (2011.) 2, 304.

[39] usp. Adalbert REBIĆ (ur.), Stigme, u: Opći religijski leksikon, Zagreb, 2002., 896.

[40] Miroslav MATIJACA, Enigma stigmatizacije, u: Miroslav MATIJACA – Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije, Zagreb, 2009., 72.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *