VII. vazmena nedjelja

Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.

Iv 17,11-19

Sveti smo i posvećeni ne samo onda kada smo bez grijeha, nego prije svega onda kada dopuštamo Božjoj ljubavi da sažiže u nama svaki nedostatak i svaku manjkavost koja nas udaljava od našega spasenja koje Bog žarko želi. U svakoj svetoj misi, kad se Predslovljem spominjemo Božjih spasiteljskih djela, izgovaramo riječi: „Uistinu svet si, Gospodine, izvore svake svetosti.“ Priznajemo Božju svetost i molimo ga da njome posveti darove koje smo mu prinijeli od plodova svojih ruku. U tim darovima koji su posvećeni njegovom svetošću nalazimo hranu za pravo posvećenje u istini. Naša posvećenost nije bijeg od svijeta, nego ostajanje u njemu da mu budemo sol i svjetlo. I onda kad nismo sveti, možemo se posvećivati uključenjem u Isusovu molitvu, moliti skupa s njime da svijet bude posvećen u Božjoj istini, da uvijek bude onih koji će ga posvećivati snagom svjedočanstva Kristova uskrsnuća.

Marinko Vidović, Zrnje riječi Božje

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *