XI. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Mk 4,26-34

U ovom današnjem evanđelju Isus nam govori o Kraljevstvu Božjem. On to Kraljevstvo Božje uspoređuje sa sjemenom koje izraste te donosi veliki plod. Pavao kaže da su plodovi duha mir, velikodušnost, ljubav, itd. Čovjek kada primi Božju riječ u srce i kad ona u njemu zaživi on rađa plod koji ga oblikuje kao osobu te ga osposobljava da može biti svjetiljka i za druge jer evanđelje je svjedočanstvo Božje riječi koja traži plodnu zemlju da bi iz nje izrasli svjedoci samog ploda, to jest Isusa Krista. Svjedoci vjere su potrebni uvijek pa tako i danas, ali ne samo svjedoci koji samo govore ono što bi trebalo biti nego ono što jest, a to je uzeti svoj križ i razvijati plodove koje je Krist po svojim riječima razastro u nama. Ti plodovi otvorit će vrata mnogim ljudima koji traže Boga, a to je da ljudi u nama vide da smo otkrili smisao života to jest samoga Isusa Krista sijača sjemenja i oploditelja našega srca.

Jedan od primjera tih „oplođenih“ srdaca Božjom riječju je sveti Antun Padovanski koji je bio živa Božja riječ koji je svojom riječju utjelovljavao Kristovu riječ u drugim ljudima te su i ti ljudi htjeli živjeti tu riječ samog Krista. Bog daje riječ i život, samo čovjek ne smije tu riječ udaljiti iz svog srca jer ona ne stanuje tamo gdje je se ne prihvaća nego traži mjesto gdje je žele primiti. Ona nije nasrtljiva. Ona je ponizna, blaga i tiha te raste u miru, kao što je i Krist rastao do svog javnog djelovanja pred ljudima te je postao stup i svjetiljka svijeta.

Zato i mi braćo i sestre prignimo svoja koljena pred Kristom i molimo da nas on osposobi da možemo primiti puninu njegovih riječi kako bi naš život bio svjetiljka ne samo nama nego i drugima.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *