Svećeničko poslanje i briga za siromašne

U ovom seminarskom radu razmišljat ćemo o svećeničkom pozivu, o odnosu svećenika prema materijalnim dobrima i o njihovoj brizi za siromašne. O aktualnosti ove teme nije potrebno mnogo govoriti, ali o njoj pisati nije nimalo lako. Naime, siromaštvo je danas vidljivo na svakom koraku i u različitim oblicima. Ono je globalni problem. Iako Crkva u suzbijanju problema siromaštva nije jedina odgovorna, svijet ipak očekuje neki zahvat od Crkve u tim pitanjima[1]. Po tom pitanju, poslanje Crkve se ne odnosi na donošenje konkretnih rješenja na društvenom, gospodarskom i političkom polju, nego uključuje osobni angažman vjernika u obrani prava i dostojanstva svakoga čovjeka, osobito, onoga za kojega se drugi rijetko bore. Za siromaha.

Svećenik, kao učenik i apostol, pozvan je među ljudima uprisutnjivati onoga koga slijedi – Krista. Svojim „da“ Njegovom pozivu postaje vidljiva slika djelatne Božje ljubavi i zauzetosti za svakoga čovjeka, osobito siromaha. Stoga ćemo u ovom radu ponajprije razmotriti identitet svećenika i tko je temelj opredjeljenja za siromaštvo te koje su četiri službe u posredovanju Božjega Kraljevstva. U drugom dijelu ćemo promotriti odnos svećenika prema materijalnim dobrima te njegovo služenje siromasima kroz osobni i zajednički apostolat u župnoj zajednici.

Napominjem da sam ovoj temi, iako sam redovnik franjevac, nastojao pristupiti sasvim neutralno imajući u vidu da je redovnik dio Crkve te da se svećenička služba redovnika sakramentom ne razlikuje od svećeničkog reda biskupijskog (dijecezanskog) svećenika. Milost i snaga, kao i obveze i odgovornosti koje proizlaze iz tog sakramenta imaju istu težinu

1. Kristoliki identitet svećenika

Identitet prezbitera treba se sagledati u okviru Kristove osobe, njegova života i djelovanja. Od Krista pozvan, svećenik na poseban način sudjeluje u onom istom spasenjskom poslanju koje je Krist povjerio apostolima sve do kraja vremena.[2] Tako je on „Kristov sluga da bi bio, počinjući od njega, za njega i s njime, sluga ljudi.“[3] Dakle, svećenički poziv, jer ima temelj u Kristovom životu, jest poziv na služenje. U njemu „utemeljen“, svećenik nastavlja Kristovo misijsko djelovanje koje je On započeo te ga čini, osobito u Euharistiji, vidljivim u vremenu. Stoga, svećenička služba nije svediva na nekakvo profesionalno radno vrijeme. Ona nije, kako kaže papa Franjo, „puki privjesak“ vlastitom životu jer se ona tiče identiteta osobe[4], njezine cjelovitosti dotle da su „svećeničko biti i djelovati – njegova posvećena osoba i njegova služba – teološki nerazdvojive stvarnosti“[5]. Zato bi svećenik trebao sam sebi razjasniti jedinstvenost primljene službe te specifičnost njegova poslanja u Crkvi i u svijetu.

1.1. Svećenik – Kristov učenik

Isus Krist je tijekom svog zemaljskog života, od siromaštva u Betlehemu do njezina vrhunca na križu te poslije u daru Euharistije, pokazao svu svoju ljubav kao čin samodarivanja za Oca i za čovječanstvo. Upravo na taj je način učinio svoje nutarnje siromaštvo vidljivim prema vani. Zato će On postati istinsko mjerilo i tumačenje života u siromaštvu pokazujući da ono nema vrijednost samo po sebi nego tek kada je izraz usmjerenosti prema drugomu u ljubavi. „Premda bogat,“ kaže Apostol, „radi vas posta siromašan“ (2 Kor 8,9). Zagledan u Siromašnoga, svećenik ima zadatak biti vidljivi znak bogatstva Njegove ljubav.

Svećenički poziv na siromašni život, u duhu i stvarno, u Kristu postaje imperativ božanskog značaja i uvjet učeništva jer kaže: „Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik“ (usp. Lk 14,33) Na ovaj zahtjev svećenik treba odgovoriti radikalnim služenjem kao „onaj koji je naučio osjetiti pranje nogu najsiromašnijoj braći kao povlasticu“ te „koji je postigao slobodu u gubljenju vlastita vremena za potrebe drugih“[6]. Tako drugi postaje privilegirano mjesto susreta sa samim Kristom. Štoviše, drugi jest lice Isusa Krista (usp. Mt 25,40). Stoga svećenike na siromašni život potiče primjer samoga Gospodina dotle da Njegov život mora postati njihov život. Inače, sve drugo bi bilo ostajanje izvan Evanđelja. U tom kontekstu i briga za siromahe prestaje biti samo moralna obveza, a postaje znak povezanosti s Gospodinom jer „biti Isusov učenik znači biti sukladan s njim“[7] u mislima, riječima i djelima.

1.2. Svećenički poziv je poziv življenja Euharistije

Središnje mjesto u kome se na vidljiv način ostvaruje nutarnje jedinstvo duše i Boga jest Euharistija. Pred ovom živom Prisutnošću, gdje se On istovremeno pokazuje kao siromašan i uzvišen, svaki je čovjek jer je ono što jest, siromah. Tako se u Euharistiji sjedinjuju Stvoritelj i stvorenje. I u tom obostranom usmjerenju koje vodi susretu Boga i čovjeka možemo tek donekle shvatiti vrijednost Kristova siromaštva koje obogaćuje. „On radi vas“, kaže Pavao, „posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“ (2 Kor 8,9).

U Euharistiji se Bog žrtvuje, lomi, daje svoj život za život svakog čovjeka. Zato je svećenički poziv, poziv življenja Euharistije jer će njegova služba tek „okrjepljena tim otajstvom, moći u svijetu očitovati veličinu Kristova poziva i dara“ [8]. Dosljedno tomu, svećenik je pozvan činiti da u Euharistiji ni jedna patnja bližnjega ne ostaje strana, ni jedan vapaj dalek, ni jedna žrtva bez smisla.

Nadalje, jer „nije učenik nad Učiteljem“ (Mt 10,24), svećenik bi trebao i sam, po uzoru na svog Učitelja, postati kruh koji se daje i lomi da bi drugi od njegove žrtve živjeli. On mora, kako je govorila Majka Terezija, „dopustiti da ga ljudi pojedu“[9].

Zato zadržavanje u klanjateljskom razgovoru s Gospodinom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, predstavlja pastoralni prioritet kojemu svećenik ništa drugo ne smije pretpostaviti.[10] Ovaj prioritet mora postati svakodnevna stvarnost života u kojoj će usvajati evanđeoski duh siromaštva. Na taj će se način upriličavati Sinu koji je volju Oca stavio ispred vlastite (usp. PO 15,1). Usvajanje ove navike i svijest vlastitog siromaštva otvaraju mogućnost da Krist za njega postane jedino i pravo bogatstvo, a drugi mjesto darivanja samoga sebe. Tako je zadržavanje pred Presvetim za svećenika uvjet da bi njegovo pastoralno, misijsko djelovanje postalo proročkim znakom.

1.3. Četiri horizonta pastoralnog djelovanja

Evangelizacijsko djelovanje prezbitera u svijetu je u službi proširenja Kraljevstva Božjega. Crkva kao „opći sakrament spasenja“[11] ostvaruje to Kraljevstvo čineći ga vidljivim ponajprije kroz odnos ljubavi i bratskoga služenja (dijakonija). Tako, „premda su prezbiteri obavezni prema svima, ipak su im na poseban način povjereni siromašni i slabi, s kojima je i sam Gospodin pokazao povezanost, a njihova evangelizacija je postavljena za znak mesijanskoga djelovanja“ (PO 6,3). I zato bi život prezbitera, u nastojanju oko služenja, trebao evanđeoski navještaj činiti vjerodostojnim te postati ispit autentičnosti kršćanskog života svakom vjerniku, osobito u njihovu odnosu prema siromasima.

Zatim težnja za životom u bratstvu i zajedništvu (koinonija) „znak je evangelizacije kad očituje novi način zajedničkog suživota i bivovanja“[12]. U tom zajedništvu, poziv je prezbitera „plaćati“ svojim životom cijenu tog zajedništva i tako postati kritika društvu podjela, sebičnih interesa koje svoje želje stavlja ispred života drugoga. Na taj će način oni na rubu društva, siromašni i marginalizirani, osjetiti da imaju svoje mjesto u zajedništvu Crkve (usp. EG 48).

Treće, kroz martiriju, prezbiter treba biti prorok koji će znati čitati znakove vremena. Odupirati se sekulariziranoj kulturi koja ga nastoji lišiti njegove otajstveno-sakramentalne dimenzije uvlačeći ga u vlastite kategorije mišljenja.[13] Uz to, na isti način treba i druge ljude poučiti da štite svoju otajstvenost, imago Dei, koja im je dana po stvaranju te da ne dopuste biti objekt manipulacije masovnih medija i političkih sila. Uza sve ovo svećenik mora biti odvažni propovjednik Istine koji se suprotstavlja konformizmu, traženju vlastite popularnosti ili prividnog mira kao i u izricanju „javne optužbe protiv nepravednih situacija kada to zahtijevaju temeljna prava i sam spas čovjeka“[14].

Zadnji znak pastoralnog djelovanja jest liturgija. U njoj sve prethodne odrednice imaju svoju puninu i smisao jer svaki naš čin biva produhovljen i uzdignut na razinu božanskoga te postaje Božje spasonosno djelovanje u životu čovjeka.

2. U LIKU SIROMAHA SUSRESTI SE S KRISTOM

 Činjenica je da danas mnogi svećenici žive u određenom materijalnom blagostanju tako da ih se globalna ekonomska kriza previše i ne dotiče. Isto tako, čini se da su izgubili svijest, zaboravili da postoji i druga stvarnost. A to je stvarnost patnje, bijede, oskudice, siromaštva. Ovi kao da su zadržali „trijumfalistički stav u odnosu na ministerijalno svećeništvo“[15].

S druge strane brojni svećenici zbog nekih otežavajućih okolnosti ili položaja župe u kojoj borave, doista žive skromno, ali su na taj način suživljeni i vrlo bliski s ljudima oko sebe. No, ono što nas potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje jest, između ostalog, postojanje nerazmjera između bogatih i siromašnih svećenika.

2.1. O odnosu svećenika prema materijalnim dobrima

Danas se više nego ikada, sa strane suvremenog društva, kritički promatra odnos Crkve prema materijalnim dobrima[16]. Ovakav stav, iako često nedobronamjeran, ipak otvara Crkvi mogućnost vlastitog propitivanja. U uporabi vremenitih dobara, osobito svećenici u Crkvi moraju na poseban način paziti zbog specifičnosti svoje službe, da se ne dospije dotle da „evanđeosko svjedočanstvo postane po tom nejasno i dvosmisleno.“[17] Iako svećenici svojim stilom života često ne svjedoče umjerenost u uporabi dobara već ostavljaju dojam da pripadnost svećeničkom staležu znači određenu komotnost, lagodnost života, ipak zahtjev za temeljitim propitivanjem tog odnosa, ostaje. Provjera vjerodostojnosti, prema profesoru Ivančiću, leži u davanju odgovora „vrši li se ta služba u duhu evanđelja ili svijeta, u duhu siromaštva ili u traženju privilegija, je li to vršenje vlasti ili služenje ljudima i Kristu“[18]. Zato, parametar po kojemu ćemo zauzeti ispravnu mjeru glede tog odnosa jest nauk Gospodina Isusa i odredbe Crkve (usp. PO 17,2).

Prema dokumentu Presbyterorum ordinis, tri su svrhe radi kojih je dopušteno posjedovati vremenita dobra, a to su bogoštovlje, uzdržavanje klera i dobrotvornost tj. caritas (usp. PO 17,3; 21,1). Što se tiče povjerene im službe, svećenici ne smiju zloupotrebljavati crkvenu službu u svrhu obogaćivanja, suzdržavajući se svake vrste trgovine (usp. PO 17,3). Pojednostavljeno rečeno, ne smije se od sakramenata praviti izvor zarade. Ovoj zlouporabi položaja može se pribrojiti i karijerizam te pohlepa za službama i častima.

Nadalje, važno je pripomenuti da su vjernici dužni uzdržavati, odnosno, priskrbiti nužna sredstva za dolično življenje svećenika tj. župnika (usp. PO 20,1). Ova konstatacija na osobit način, još više, pojačava odgovornost prezbitera prema vjernicima kao i prema materijalnim dobrima jer su ona dar Providnosti po ljudima.

U tom istom duhu piše i Drugi vatikanski koncil u Dekretu o odgoju i obrazovanju svećenika (Optatam totius) da se mladi svećenički kandidati odgajaju za „provođenje siromašna života“ te da im bude sasvim jasno da nisu „namijenjeni za vladanje i časti“[19]. Stoga njihov stil života u bogosloviji „mora biti takav, da ne bi mogli njime otjerati od sebe siromahe“[20]. Zato je svećenik još u bogosloviji pozvan, prema dokumentima Crkve, prigrliti dragovoljno siromaštvo (usp. PO 17,4)[21] po uzoru na Krista i apostole te se koristiti vremenitim dobrima na takav način da njegov život bude primjer usklađenosti propovijedanja i djelovanja. Ali valja naglasiti da opredjeljenje za siromaštvo „ne ide za tim da“ svećenici „sebe bacaju u bijedu, nego da svojim darivanjem pomažu braću u bijedi, kako bi svi bili jednaki u pogledu onoga što nam je potrebno za život“[22].

2.2. Služenjem siromasima služi se samom Kristu

Prije svega, svećenik bi trebao trajno njegovati vlastiti identitet sluge (usp. Mt 20,28). Življenje nekog drugog stava suprotnog stavu sluge, samo je izdaja Kristove namjere koji je došao da služi, a ne da bude služen (usp. Mt 20,28). Usvajanjem tog ministerijalnog stava, želja za vanjskim siromaštvom[23] neće samo izražavati nego i pojačavati njegov nutarnji „da“ Gospodinu. Tako će svećenik – sluga donositi izvrsne plodove u misijsko – pastoralnom djelovanju jer neće „zadaću evangelizacije doživljavati kao nešto na što je prisiljen te u nju ulagati jako malo napora i vrlo malo vremena“ (usp. EG 79).

Isto tako, svećenik se mora čuvati u pogledu siromaha svega onoga što bi ih na bilo koji način moglo odbiti (usp. PO 18,5), a o tom segmentu osjetljivosti mora vodi računa na svim njezinim razinama dotle da i svoj stan tako uredi da „nikome ne izgleda nepristupačnim i da se nitko nikada – ni onaj najpriprostiji – ne ustručava u njega ući“ (PO 18,5).

Uz to, kao što govori papa Franjo, svećenik mora izlaziti na periferije društva i otkrivati Krista u siromasima, „posuditi im svoj glas u njihovim traženjima, ali također biti njihov prijatelj, slušati ih, razumjeti i prihvatiti tajanstvenu mudrost koju Bog želi preko njih podijeliti s nama“ (usp. EG 128). Zatim, budući da se Bog po utjelovljenju sjedinio sa svakim čovjekom[24] svećenik treba nastojati u njima prepoznavati Kristov život kao i vlastiti, do te razine, da njegov život postane suživot. Tako, s obzirom na papin poziv i geste, siromasi zadobivaju istaknuto mjesto u novoj evangelizaciji[25] i pružaju svećenicima široki prostor pastoralnog djelovanja koje će probuditi „zaspalog“ kršćanina i čovječanstvo. Uz sve ovo valja naglasiti i važnost osobnog apostolata svakog vjernika koji „svima omogućuje iskazivanje nekog oblika brige za siromašne“[26].

2.2.1. Međusobna pomoć u pružanju pomoći siromasima

Budući da domet neke zajednice u otkrivanju načina pružanja pomoći siromašnima može biti veći, svećenik treba iskoristiti potencijal svoje župne zajednice. Tako će kroz suradnju svećenika i vjernika, svjedočanstvo Crkve u malom – župe, ukazivati i Crkvi i društvu na potrebu za jasnijim i konkretnijim angažmanom u smanjivanju siromaštva.

S jedne strane, da bi se ovo i ostvarilo svećenik bi sam trebao imati osjetljivu savjest za pružanje pomoći. S druge strane, vjernici bi u svojoj župnoj zajednici trebali razvijati osjećaj međusobnog povjerenja, pripadnosti i (su)odgovornosti.[27] Tek tako će međusobna suradnja župnika i župljana u pružanju pomoći siromašnima biti vidljivi znak utjelovljene Božje ljubavi koja je došla da „spasi uboga i slaba“ (usp. Ps 41,2) te da „iz bunjišta“, u koje ga društvo gura, „izvuče“ (usp. 1 Sam 2,8) bijednika i siromaha.

2.3. Duhovno siromaštvo današnjega čovjeka

Vrijeme u kojem živimo nosi u sebi jedan paradoks. Naime, porast životnog standarda često je uzrok mnogih moralnih i duhovnih siromaštava[28]. Osim toga, mnoštvo informacija i nesređenog sadržaja koji svakodnevno prolazi kroz našu nutrinu navikava nas da živimo površno i plitko, ostavljajući pri tom jednu tragičnu posljedicu, siromaštvo duha. Tako da, iako je danas zapanjujuće velik broj i porast materijalno siromašnih, mnogo je veći broj ljudi osiromašenih smislom i odgovorima na temeljna životna pitanja. „Najdublje siromaštvo je,“ ističe kardinal Ratzinger još kao predsjednik Kongregacije za nauk vjere, „nemogućnost doživjeti radost, to je gađenje od života, koji život shvaća kao apsurd i proturječnost“[29].

 Zato se ne smije u odnosu prema siromasima zaustavljati samo na izvanjskoj darežljivosti.[30] U tom smislu svećenik prvi treba vjernicima biti uzor „dublje“ darežljivosti, jer „uzor nije radi sebe, nego radi onih kojima je uzor“[31]. Stoga je, kako ističe papa Franjo, svećenik po sakramentalnom posvećenju, a onda i svaki vjernik po krštenju, pozvan biti pozoran (usp. EG 199) prema siromasima. Uživljavati se u njihove živote. Ne ih se jednostavno „riješiti“ davanjem milostinje, nego prisutnošću im dati do znanja da vrijede, da ih se cijeni u onome što jesu, da imaju jednako dostojanstvo te da zaslužuju ljubav i pažnju. Ali, ni ovo nije najvažnije. Potrebno je utažiti čovjekovu glad za smislom, za Bogom. Stoga ako svećenik ne donosi ljudima iskustvo živoga Boga, sve je ovo samo praznina i sažaljenja vrijedna pomoć koja Crkvu pretvara u humanističku organizaciju, a čovjeka i dalje ostavlja u bijedi i siromaštvu duha.

ZAKLJUČAK

Vidjeli smo u ovome radu neodjeljivost svećeničke službe od života, jer ona nužno pripada njegovoj biti[32], te njezinu važnost za život i poslanje Crkve na području rada sa siromasima. Gledajući pod prizmom Drugog vatikanskog koncila nastojali smo razmotriti odnos prezbitera prema vremenitim dobrima te iznijeti jasni stav Crkve glede njihova odnosa prema siromasima.

Osim toga, utvrdili smo da je suvremeno društvo na osobit način osjetljivo na odnos Crkve, posebno svećenika, prema materijalnim dobrima i na način na koji se ona koriste. Zato bi se, u duhu povezivanja sa svijetom koji Koncil promiče, trebalo više potruditi dijeliti život sa siromasima, suživjeti se s njihovim životima da ne bismo, kako papa Franjo kaže, ostali samo “neprijatelji koji upiru prstom i osuđuju“ (EG 271) nezainteresiranost društva.

Iako svećenik nije jedini pozvan i odgovoran rješavati problem siromaštva u svijetu, smatram da može puno doprinijeti promijeni mentaliteta da smo svi (su)odgovorni i kao takvi pozvani na solidarnost prema siromasima. Solidarnost koja znači „mnogo više od nekoga povremenog čina darežljivosti“ (EG 188). Solidarnost koja označava stvaranje novoga poretka odnosa (usp. EG 87–92) koji daje prioritet životu pred gomilanjem materijalnih dobara. Na taj će način osobni i zajednički apostolat vjernika, motiviran nastojanjem svećenika, postati vidljivi znak Krista – Crkve koja je uvijek imala, ima i imat će u svom srcu mjesta za siromašne.

__________________________________

[1] O problemu siromaštva u svijetu se mnogo i u više navrata govorilo na II. Vatikanskom koncilu. Više o tome u: Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, Ali drugog puta nema.Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1986., 301-302, 344.

 

[2] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu svećenika (7. XII. 1965.), br. 10, u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008. (dalje: PO).

[3] KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2003., br. 5.

[4] FRANJO, Evangelii gaudium. Radost evanđelja. Apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2014., br. 78 (dalje: EG).

[5] Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, br. 5.

[6] PAPINSKO DJELO ZA CRKVENA ZVANJA, Nova zvanja za novu Europu (5. – 10. V. 1997.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2000., br. 27.

[7] IVAN PAVAO II., Veritatis splendor. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2008., br. 21.

[8] Usp. Popričesna molitva I. nedjelje „kroz godinu“, vidi: RIMSKI MISAL, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996., 286.

[9] Iz pisma Majke Terezije ocu van der Peetu, vidi: Brian KOLODIEJCHUK, Majka Terezija – Dođi, budi Moje svjetlo. Privatna pisma „svetice iz Calcutte“, Zagreb, Verbum, 2009., 333.

[10] Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, br. 11.

[11] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), br. 48, u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

[12] Emilio ALBERICH, Kateheza danas. Priručnik fundamentalne katehetike, Zagreb, Katehetski salezijanski centar, 2002., 49-50.

[13] Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, br. 29.

[14] Usp. III. SINODA BISKUPA, Ministerijalno svećeništvo. Pravda u svijetu, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1972., 45.

[15] Tomislav IVANČIĆ, Crkva. Fundamentalno-teološka ekleziologija, Zagreb, Teovizija, 2004., 221.

[16] O mitu o „bogatoj Crkvi“ pobliže vidi: Tomislav KOVAČ, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 452-455.

[17] III. SINODA BISKUPA, Ministerijalno svećeništvo. Pravda u svijetu, 48.

[18] Tomislav IVANČIĆ, Crkva. Fundamentalno-teološka ekleziologija, 221.

[19] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Optatam totius. Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika (18. XI. 1965), br. 9, u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.; Pero PRANJIĆ, Odnos svećenika prema vremenitim dobrima u nauci Drugog vatikanskog koncila, u: Crkva u svijetu, 27 (1992.) 1-2, 56-64.

[20] Vladimir MERĆEP, Komentar dekreta o svećeničkom odgoju i obrazovanju. Optatam totius, Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 1988., 120.

[21] Za šire poimanje siromaštva unutar redovništva vidi: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Perfectae caritatis. Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života (18. XI. 1965.) br. 13, u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.; IVAN PAVAO II., Vita consecrata. Apostolska pobudnica o posvećenomu životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996., br. 21, 28., 89-90.; Marinko PEJIĆ, Redovništvo i evanđeoski savjet siromaštva, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 627-639.

[22] Usp. Rudolf BRAJČIĆ – Mato ZOVKIĆ, Komentar dogmatske konstitucije o Crkvi – Lumen Gentium, Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 1977., 174.

[23] Na II. Vatikanskom saboru se javila među biskupima ideja da se uvede tzv. „kanonsko siromaštvo“, to jest da se u obrednik đakonskog ređenja unese davanje obećanja Bogu da će živjeti siromašno. Osobiti zastupnici ovakve ideje bili su firentinski kardinal Florit i naš biskup mons. Franić. Više o ovome u: Pero PRANJIĆ, Odnos svećenika prema vremenitim dobrima u nauci Drugog vatikanskog koncila, 57-59;Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, Ali drugog puta nema. Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1986., 149-150.

[24] Usp. Andrea FILIĆ, Civilizacija ljubavi i njezina kristološko-soteriološka utemeljenost u djelima Tomislava Janka Šagi-Bunića. Diplomski rad na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, svibanj, 1997., objavljen u: Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Prema civilizaciji ljubavi, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1998., 475-477.

[25] Za šire poimanje mjesta siromaha u novoj evangelizaciji vidi: Tomislav KOVAČ, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, 469-475.

[26] Nikola VRANJEŠ, Hrvatski primjeri opredjeljenja za siromašne: socijalni pastoral, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 614.

[27] O značenju i važnosti pripadnosti župnoj zajednici vidi: Nikola VRANJEŠ, (Ne)ostvarene koncilske teološko-pastoralne teme u hrvatskoj Crkvi, u: Bogoslovska smotra, 83 (2013.) 1, 116-118.

[28] Usp. Tomislav KOVAČ, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, 463.

[29] Joseph RATZINGER, La nouvelle évangélisation. Conférence lors du Jubilé des catéchistes (8-10 décembre 2000), u: La documentation catholique, (2001.) 2240, 91, citirano prema: Isto, 472.

[30] Više o duhovnom siromaštvu današnjeg čovjeka vidi: Isto, 463-464, 472, 475-476.

[31] Rudolf BRAJČIĆ – Mato ZOVKIĆ, Komentar dogmatske konstitucije o Crkvi – Lumen Gentium, 448.

[32] Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, br. 5.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *