Franjevačko shvaćanje siromaštva

Siromaštvo je uvijek izazov pred kojim je bolje djelovati nego pričati. U ovome ćemo se radu osvrnuti na odnos i shvaćanje siromaštva kod Franje Asiškog te onog što je on pokrenuo, a traje do danas, a zove se franjevaštvo koje je oduvijek prvenstveno bilo pokret i ideal te ga se samo djelomično može sagledati iz perspektive institucionalnog reda. Kada uzmemo značenje riječi siromašan u izravnom obliku siromašan je onaj koji je pogođen bilo kakvim nedostatkom u okviru društvenih uvjeta. Michell Mollat siromaha definira kao: „onog tko se stalno ili povremeno nalazi u situaciji ovisnosti, slabosti i poniženja. U svojoj svakodnevici siromah nema mogućnosti napredovanja bez tuđe pomoći.“ Takvo poimanje siromaha uključuje sve koji su prepušteni sami sebi te su na rubu egzistencije.[1] Crkva je kao zajednica vjernika uvijek izražavala brigu za siromašne to joj je u zadatak svojim primjerom ostavio sam Krist koji se odlučio za siromašne.[2]

Kao što sam naslov rada govori kako je to dosta opširna tema ovdje je ne možemo u cijelosti obuhvatiti. Rad je podijeljen na dva dijela koja su zapravo temelj cjelokupne franjevačke djelatnosti i tradicije. Prvi dio više je usmjeren na unutarnji proces samog Franjinog duhovnog razvoja kojem je jedini kriterij evanđelje iz kojeg proizlaze svi njegovi životni stavovi. Ovaj je dio izrazito bitan kada se govori o Franjinom shvaćanju siromaštva jer ono svoj izvor ima u temeljnom duhovnom iskustvu asiškoga sveca, koje je sigurno iskustvo Božje poniznosti i malenosti.[3] Drugi dio više govori o onome što je slijedilo nakon Franjinog obraćenja, a to je razvoj Bratstva te koju je ono imalo ulogu u kontekstu tadašnjih društvenih odnosa koji nas u mnogočemu podsjećaju na današnje stanje u kojem se nalazimo.

  1. FRANJO ASIŠKI OD OBRAĆENJA PREMA POSLANJU

Franjo je rođen 1181. ili 1182. god u Asizu. Vrijeme u kojem je Franjo živio još je razdoblje onog što nazivamo srednji vijek. Suradnja Crkve i novopristiglih naroda na ruševinama Rimskoga carstva izrodila je jedno novo društvo koje je u društveno – ekonomskom smislu karakterizirao feudalizam. Taj je sustav obilježen time da je kmet zadužen za proizvodnju na gospodarevom posjedu. Svi su se odnosi temeljili na uzajamnim prisegama, savezima i ugovorima. Iz toga proizlaze odnosi vjernosti koji tvore nepromjenjiv red koji je piramidalno ustrojen; svatko je na svom mjestu minor i major.[4] Iz toga je proizlazila podjela društva na tri klase: one koji mole, koji se bore i koji rade. Bog je u ovom poretku garant takvoga reda. Zemaljskom redu odgovara nebeski red i tako nastaje kozmička harmonija.[5] Pojedinac se morao uključivati u cjelinu, a sa time je automatski dobivao i osmišljenost i mjesto svojega života.[6]

U 13. st. Crkva je na vrhuncu svoje svjetovne moći, ali taj stari svijet tada dostiže i svoj vrhunac. Rađa se gradska kultura posebno na području sjeverne Italije, koja sa sobom donosi i razvoj novih društvenih klasa poput obrtnika i trgovaca čija je poluga moći bio novac. Sve više se prelazi sa naturalnog gospodarstva na novčano, rađa se novi mentalitet koji cjelokupni stari poredak i sustav vrijednosti dovodi u pitanje. Iz svega ovog možemo vidjeti kako se u Franjinom vremenu pomalo rađa zahtjev ponovnog redefiniranja odnosa između Crkve i svijeta. Zastanemo li malo nad ovim zamijetit ćemo koliko nam među ostalim taj detalj još više približuje Franju nama, ljudima s početka 21. stoljeća.

1.1. Prijelomni trenutak Franjina života – susret sa gubavcem

Franjo svoju Oporuku, dakle nešto što piše na kraju svojega životnog puta započinje spominjući se susreta sa gubavcem. Proučavajući njegov život možda bi mi ljudi istaknuli neke druge događaje u njegovom životu kao one koji su značajniji i više naglašuju njegovu svetost i njegov odnos sa Bogom (npr. stigme), ali Franjo se spominje susreta sa gubavcem. Susret s gubavcem zasigurno je najvažniji trenutak i polazište cjelokupnog Franjina življenja i djelovanja. Franjo o tom susretu u svojoj oporuci govori: „Ovako je Gospodin dao meni, bratu Franji, da počnem činiti pokoru. Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. I Gospodin sam dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Nakon toga malo sam čekao i onda sam napustio svijet.“[7] Ove riječi oporuke prikazuju nam unutarnju dinamiku svečevog obraćenja koje možemo sagledati kroz tri točke: prva je dakako sam susret sa gubavcem u asiškoj okolici.

Nakon tog susreta kod Franje se događa potpuno obraćenje, preokret vrednota, preobrazba, ono što mu je bilo gorko postade mu slatko u toj antitezi gorko – slatko Franjo vidi sam Božji zahvat. Glavna točka svakog poniranja u život i ličnost asiškog siromaška započinje ovim riječima: „Gospodin mi dade“. Ove riječi simboliziraju, način na koji je Franjo doživio vrhunac svojeg obraćenje i odnosa sa Bogom kroz cijeli život. Za njega je vrhunac obraćenje sam Božji zahvat koji ga je totalno izbacio iz putanje dotadašnjega života kojeg je on smatrao grešnim u život pokornika, ali pokornika kojeg je uvijek nosila ta preobrazba vrednota. Evanđelje je zapravo preobrazba, a upravo je ta preobrazba, sâm Krist, nosila Franju čitavog života.

U liku gubavca on otkriva radost i ljepotu evanđelja.[8] Oblikovanje svoje egzistencije Franjo je povezivao sa direktnom Božjom intervencijom. On je Kršćanstvo poimao kao priopćavanje egzistencije, kao čin, a ne kao intelektualni problem.[9] Stoga možemo reći kako se Franju može pokušati tumačiti i razumjeti samo polazeći od Krista. Gubavci su u onodobnom društvu bili potpuno isključeni iz normalnog tijeka života. Solidariziranje sa njima za Franju predstavlja ulazak među one koji su isključeni i uključenje u marginaliziranost. Iz ovog što smo dosad uočili možemo uvidjeti kako je presudan trenutak obraćenja milosrđem i ljubavlju ispunjena briga za gubavce. Iz tog proizlazi da Franjino obraćenje nije direktno pauperistički motivirano nego ima puno dublje temelje u preobražavajućoj ljubavi koja supati sa onima koji su potpuno odbačeni. Gubavci su u srednjem vijeku simbolizirali to stanje, a iz tog kao popratna i neizbježna činjenica odbačenih proizlazi i siromaštvo.[10]

Dakle siromaštvo je kod Franje nasljedovanje Kristova siromaštva, radikalan odgovor na ljubav kojom se sâm Franjo osjetio ljubljen.[11] Siromaha kao i gubavca Franjo je doživljavao kao nositelja onog koji na sebi nosi Gospodinov znak. U njima Franjo vidi samoga Krista.[12] Možemo reći kako su za njega oni „sakrament“ u kojemu prepoznaje Krista. Stoga, upravo na pitanju Franjinog siromaštva pronalazimo odgovor na koji je način Franjo doživljavao i spoznavao Boga. Kada to uvidimo nije nam teško shvatiti zašto je siromaštvo kako u općoj Crkvi tako i u franjevačkom redu najosjetljivija i najkontroverznija tema bilo sa aspekta preuveličavanja ili prešućivanja upravo zato jer je ono istinski pokazatelj koji vodi do same srži autentičnog duhovnog života tj. odnosa pojedinca sa Bogom.

1.2. Izlazak iz svijeta – korak u siromaštvo

Kao što sam Franjo govori u Oporuci nedugo nakon susreta sa gubavcem napustio je svijet. Nakon izbora da “sa gubavcima bude gubavac sa siromasima, siromah najmanji među najmanjima”[13] javio se problem kako to provesti u djelo. Sama struktura srednjovjekovnog društva, sklona klasificiranju i strogom određivanju nije mu nimalo olakšavala zadatak. Franjo se našao u periodu duhovnog nemira i traženja samog oblika života. U taj period smješta se prvo mistično iskustvo: susret sa Raspetim u crkvici sv. Damjana gdje mu sam Raspeti progovara sa križa: “Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!”[14]. Možemo reći kako ovaj događaj označava drugu etapu duhovnog razvoja u svečevu životu koja ga uvodi u sve jasniji smjer njegova duhovnoga poslanja.[15]

Ova zgoda Franjino obraćenje stavlja u okvir Krista patnika. Iz te perspektive će Franjo temeljiti svoj budući život i poslanje. Kao što kaže Raul Manceli: „Raspelo iz sv. Damjana pred Franjine oči stavlja Kristovu patnju kao nadljudsku vrijednost u realnosti ljudskoga postojanja, kao jedinstvenu i jedinu snagu sposobnu dati značenje i smisao patnjama ljudi.“[16] Sablazan križa uspostavlja iskonsko čovještvo. Isus nema ništa svoga, on posve pripada Bogu. Duhovna tradicija izražava ovo u nekoliko formula, jedna od njih glasi: Nudus nudum sequi – “kao gol želim gologa slijediti”, a to označava korjenito siromaštvo koje čovjeka suobličuje samome Kristu te on nema ništa osim samoga sebe što bi mogao dati Bogu.[17] Upravo te misli je Franjo sažeo u svojim riječima: “Čovjek je ono što je pred Bogom i ništa više.” U ovome događaju u Franjin život ulazi raspeti Krist, poniženi Gospodin. On Krista želi poznavati i po tijelu. Iz ovoga Franjo crpi smisao i snagu svojega praktičnog djelovanja čitavog života, te nakon sukoba s ocem pred biskupskim dvorom u Asizu svlači sve sa sebe, odriče se, kida sve veze sa obitelji i društvenim poretkom onoga doba te ulazi u svijet siromašnih.

  1. BRATSTVO – FRATRES MINORES

Tokom povijesti možemo uvidjeti nekoliko temeljnih držanja Crkve prema siromašnima. Prva Crkva do 313. god je većim djelom, ali valja naglasiti ne potpuno bila Crkva obespravljenih masa. Nakon Konstantina Crkva ulazi u više slojeve društva i preuzima vodstvo zapadnoga društva. Odvaja se postepeno od svoje baze siromaha te počinje mijenjati stav prema njima. Crkva sada na siromahe gleda paternalistički. Siromah postaje niži te objekt potreban pomoći.[18] Kada je Franjo izišao iz svijeta znao je da svoj izbor mora konkretizirati, ali nije htio postati svećenik, a niti se pridružiti nekoj monaškoj zajednici. Za njega bi to značilo velikim djelom prihvatiti zaštićeni i normirani društveni poredak koji je odbacio jer Franjino obraćenje je izbor i društvenog života.[19] Jednom prilikom u Porcijunkuli na misi se čitalo Evanđelje o poslanju učenika (Mt 10, 7). Franjo odbacuje štap zadovoljava se jednim ogrtačem. Od toga dana on više ne živi za siromašne ni među njima. On se počinje poistovjećivati sa njima. Svoje potrebe zadovoljava prvenstveno radom te prošnjom. Nedugo zatim pridružuju mu se prva braća. Ovaj odnos koji je Franjo osobno prihvatio prema siromašnima da bude jedan od njih identičan je sa stanjem prve Crkve koji smo spomenuli, crkve pretežno siromašnih. Upravo takav će biti i Franjin fraternitas, njegovo bratstvo. Stoga možemo reći kako je paradigma franjevačkog življenja i djelovanja u bratstvu naslovljena u samom njegovom imenu.

Franjo već nakon dolaska prve braće svoju zajednicu naziva „Manja braća“, Nepotvrđeno pravilo iz 1221. taj naziv zapravo proglašava službenim nazivom reda: „Neka se svi na isti način zovu manjom braćom.“[20] Ime „Manja braća“ za Franju označava program života, identitet i novu logiku međusobnih odnosa koji se zasnivaju na Isusovom navještaju Kraljevstava Božjeg koje Isus objavljuje svojim govorom na gori. Upravo ta zaokrenuta logika moći Kraljevstva Božjeg u kojem ne vladaju moćni nego maleni ono je što Franjo nasljeduje i želi što više uprisutniti svojim načinom života i života svoje braće. Iz ovog što je rečeno još nam se jednom potvrđuje da je Franjevaštvo prije svega opredjeljenje za siromašne za one koji su na bilo koji način marginalizirani i isključeni iz razloga što su oni privilegirani naslovnici Kraljevstva Božjeg. Stoga je: “Život i pravilo Manje Braće živjeti evanđelje Gospodina Našega Isusa Krista.“[21]

Ako pogledamo samo franjevačko pravilo mogli bismo reći kako ono zapravo ni nije pravilo u strogom smislu riječi, u njemu nema mnogo normiranih propisa. Ono jedino ukazuje na to da braća trebaju živjeti i obdržavati evanđelje koje nije samo zbirka pravnih paragrafa nego čovjeka oslobađa za slobodu poziva na nutarnju preobrazbu.[22] Na primjeru Franjevačkog pravila koje nigdje ne spominje odnose koji su piramidalno ustrojeni. Nitko se ne naziva prior, prvi puta se u nekom redu ne bira opat nego se svi nazivaju „manja braća“. Možemo uvidjeti posebnost Franjinog iskoraka iz svijeta u kojem su bili mjerodavni veliki. Franjevaštvo daje značaj malenima. To je pokušaj življenja potpunog bratstva u dragovoljnom prihvaćanju siromaštva kako bi se to siromaštvo oplemenilo i bezimenoj masi siromaha vratila osobnost stupanjem u odnos sa njima. Za Franju se bratstvo ne temelji na izobilju nego na uzajamnoj brizi i načelu nade.

2.1. Bratstvo kao briga za siromašne

Novost koju je Franjo posebno unio u pitanje siromaštva je bratstvo.[23] Franjo se nije zadovoljavao sa postojećim formama redovništva. Njegov poziv bio je nasljedovanje evanđelja. Franjo je svoje bratstvo shvaćao kao novi narod.[24] Za Franju siromaštvo svakog pojedinca trebalo bi drugog izazivati na brigu i naklonost. Ako malo zastanemo zamijetit ćemo da je briga za drugog specifičnost koju pronalazimo kod čovjeka. U nepotvrđenom pravilu Franjo veli: “I neka se braća raduju kada žive među osobama beznačajnim i prezrenim među siromasima, slabima bolesnima, gubavcima i među prosjacima kraj puta.“[25] Za Franju bratstvo humanizira egzistenciju pojedinca, braća ulaze među siromašne, uspostavljaju odnos sa njima vraćaju im dostojanstvo ljudske osobe i zapravo ih time ponovno uključuju u društvo i to na način da se izbjegava svako skrbničko držanje. Ne osnivaju se bolnice, prihvatilišta, siromašni se ne smatraju objektom pomoći, primarni odnos je tu zasnovan na životnom zajedništvu.[26] Čovjeku se vraća dostojanstvo koje mu je oduzeto pod prilikama surova života i bijede kada se na njega gleda sa odbojnošću i prezirom i upravo je tu ona najbitnija odlika franjevačkog shvaćanja siromaštva. Ono ponovno humanizira egzistenciju siromaha.[27].

ZAKLJUČAK

Iz svega rečenog možemo zaključiti kako franjevačko shvaćanje siromaštva polazi od samoga Krista te življenjem bratstva temeljenog na Evanđelju. Posebnost Franjinog načina života je ta da je on pokušao pod pretpostavkom siromaštva živjeti apsolutno bratstvo sa svim ljudima. Ono na što poziva sam Krist svojim govorom na gori. Upravo u našem vremenu kada vlada mentalitet prisvajanja i sebičnosti, koji se u sve većoj mjeri očituje u neoliberalnim strukturama koje svakog dana stvaraju novo mnoštvo osiromašenih i obespravljenih ljudi, Franjo postaje jednako aktualan za naše vrijeme možda više nego u vremenu trinaestog stoljeća. Franjinu ideju bratstva kao jedne velike obitelji koja želi ponovno oplemeniti i vratiti dostojanstvo svakom pojedincu stupajući u odnosa sa njima. Danas možemo iščitati u dokumentima učiteljstva i u ekonomiji zajedništva koju na osobit način propagirao papa Benedikt XVI., a nastavio je i papa Franjo koji je izborom samog imena naznačio smjer svojeg pontifikata. Tako je siromašak iz Asiza onaj koji je sebe smatrao luđakom na početku 21. stoljeća postao primjer nasljedovanja Krista za čitavu Crkvu.

fra Marijan Vidović

______________________________

[1] Leonardo BOFF, Nježnost i snaga. Franjo Asiški – štivo za siromašne, Sarajevo, Svjetlo riječi, 1988., 79.

[2] Usp. Isto, 79.

[3] Marinko PEJIĆ, Redovništvo i evanđeoski savjet siromaštva, u: Bogoslovska smotra 84 (2014.) 3, 633.

[4] Isto, 133.

[5] Isto, 133.

[6] Jakob HUNAT, Globalizacija, kršćanstvo, demokracija, u: Diacovensia, 11 (2003.), 2, 225-227.

[7]Sv. FRANJO ASIŠKI, Oporuka, u: VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački izvori, Sarajevo – Zagreb, VFZ Zagreb, 2012., 206.

[8] Usp. Walter NIGG, Veliki sveci, Zagreb, Veritas, 2013., 40.

[9] Usp. Isto, 40.

[10]Usp. Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, Sarajevo, Svjetlo riječi, 2011., 115.

[11] Marinko PEJIĆ, Redovništvo i evanđeoski savjet siromaštva, u: Bogoslovska smotra 84 (2014.) 3, 633.

[12]Usp. Isto, 634.

[13]Isto, 136.

[14] Legenda trojice drugova, u: VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački izvori, 549.

[15]Usp. Isto, 139.

[16]Usp. Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, 138.

[17]Anton ROTZETTER – Thaddee MATURA, Živjeti evanđelje s Franjom Asiškim, Zagreb, Brat Franjo, 1997., 81.

[18]Usp. Leonardo BOFF, Nježnost i snaga. Franjo Asiški – štivo za siromašne, 85.

[19]Usp. Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, 149..

[20] Nepotvrđeno pravilo VI, 3, u: VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački izvori, 164.

[21] Potvrđeno pravilo I, 1, u: VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački izvori, 190.

[22]Usp. Mario VON GALLI, Življena budućnost. Franjo Asiški, Zagreb, KS, 1974., 119.

[23]Usp. Leonardo BOFF, Nježnost i snaga. Franjo Asiški – štivo za siromašne, 108.

[24]Usp. Walter NIGG, Veliki sveci, Zagreb, Veritas, 2013, 56.

[25] Nepotvrđeno pravilo IX, 2, u: VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački izvori, 166.

[26]Usp. Leonardo BOFF, Nježnost i snaga. Franjo Asiški – štivo za siromašne, 139.

[27]Usp. Isto, 113.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *