Ovo je najviše i osobito nastojao blaženi Franjo: da izvan molitve i božanskoga časoslova trajno ima unutarnju i vanjsku duhovnu radost. I to je isto tako u svoje braće posebno ljubio, češće ih je, štoviše, korio zbog izvanjske žalosti i nehaja. Govoraše naime: »Ako sluga Božji uznastoji imati i očuvati unutarnju i vanjsku duhovnu radost, koja proistječe iz čistoće srca i stječe se pobožnom molitvom, đavli mu ništa ne mogu nauditi govoreći: Otkad sluga Božji ima radost u nesreći i sreći, ne možemo naći pristupa k njemu niti mu nauditi.
Ali đavli onda likuju kad mogu ugasiti ili na neki drugi način spriječiti pobožnost i radost koja dolazi od čiste molitve i ostalih kreposnih djela. Ako naime đavao u sluzi Božjem može imati nešto svoje, ako ne bude mudar i brižan da to što može prije uništi i razori po snazi svete molitve, pokajanja, ispovijedi i zadovoljštine, za kratko će vrijeme od jedne vlasi uvijek joj dodajući načiniti čitavo brvno.
Pa jer, braćo moja, ova duhovna radost proizlazi iz nevinosti srca i čistoće trajne molitve, prvenstveno treba nastojati ovo dvoje steći i sačuvati, kako biste tu radost, koju u sebi i u vama najžarče želim i žudim vidjeti i osjetiti, mogli imati unutra i vani na izgradnju bližnjega i na sramotu neprijatelja. Njemu naime i drugovima njegovim pripada žalost, a nama uvijek radost i veselje u Gospodinu (usp. Fil 4, 4).«
Ogledalo savršenstva, 95