U prvim vremenima nastanka Reda, još dok je bilo svega 12-tak braće, piše sv. Bonaventura: „A jer nisu imali ništa zemaljsko, ni u što nisu bili zaljubljeni, zato se nisu bojali da će nešto izgubiti” (1 Bon IV, 7).
Otkuda ta bojazan kod ljudi danas? Otkuda silni strah? Možda zato jer smo navezani na pogrešne stvari. Čovjek se vrlo lako može navezati na materijalno a da to ni ne primijeti, ali zato kada je ono na što se navezao u opasnosti da izgubi, istina pliva van na površinu – slijede očaj, strah, panika, nemiri… Kad ne bi bili navezani, ne bi nas puno diralo kada bi nešto izgubili, a zar ne znamo da ćemo smrću izgubiti sve zemaljsko? Pa kad ćemo smrću ionako sve materijalno izgubiti, zašto nas toliko dira kada i prije smrti izgubimo? Jer nemamo svijest o smrti; premalo razmišljamo o danu smrti, ponašamo se kao da ćemo vječno ovdje živjeti, kao da je zemlja raj, a ne put do raja, a putovanje nije uvijek udobno. Jedan autor je to zanimljivo napisao: „Navezanost je viza za čistilište.“
Jasno, čovjek mora biti na nešto navezan. A to nešto, ili bolje rečeno – netko, mora biti Bog. Moramo se navezati na Gospodina. To je jedina zdrava navezanost, odnosno, nužna navezanost ako želimo u vječnu radost. Moramo se naučiti ovisiti jedino o Gospodinu. Predati Njemu cijeloga sebe, bez pridržaja. Kao što će mnogi sveci posvjedočiti, pa i prva franjevačka braća, kada se navežeš na Boga ništa ti više ne treba, tada znaš da nisi navezan na nešto drugo, jer dokle god te drži navezanost na nešto, pa i najtanja nit, još uvijek si vezan i ne možeš potpuno pripasti Gospodinu. Još si vezan za granu i ne možeš slobodno poletjeti ka Kristu. Navezanost oduzima slobodu koju misliš da imaš. A kada napokon poletiš ka Njemu, onda možeš klicati sa sv. Terezijom Avilskom: „Sam Bog je dovoljan.“
Franjo je shvatio. Što manje imaš, manje se brineš, manje su šanse da se navežeš. Bog će ionako dati koliko ti treba. On daje život u izobilju. Stoga je nastojao živjeti apsolutno siromaštvo. Zanimljivo je to, obično je danas neka logika svijeta – što više imaš sretniji si i bolje ti je, samo zgrći što više, sve za novac i materijalno, sve za korist i dobit, a zapravo, istina je, što manje imaš to više imaš – što se više svega odričeš radi Boga, to ti Bog daje sve više i više. Što se više osiromašuješ, to si bogatiji. Jer nisu mjerilo bogatstva izvanjske vrijednosti, nego one nutarnje, duhovne, nevidljive.
Kako je to lijepo živjeti bez straha i bojazni od gubitka materijalnog, znajući da je to sve Bog dao, pa kad je dao, zašto ne bi mogao i oduzeti? Kako kaže Job: „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo? Bog dao, Bog uzeo“. To je potpuno predanje u Njegovu volju. U raju će naša volja biti jednaka Njegovoj. Naučimo se biti skromni, imati samo koliko je nužno; pa ako se i ima malo više zahvaljujući Božjoj providnosti, biti spremni to podijeliti ako kome zatreba. Imati zemaljsko, ali ne srcem, nego jer je nužno. Koristiti se zemaljskim da se postignu vječna dobra. Pa kad dođe čas smrti da i ja ne budem zaljubljen u nešto zemaljsko, nego u ono vječno. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (Mt 6,21).
