Odmah, da prašina svjetovnoga života ne bi uprljala zrcalo netaknuta duha, ili da joj zaraza svjetovnoga života ne bi uskisnula beskvasnu mladost, dobri otac se požurio izvesti Klaru iz mračnoga svijeta. Bijaše to pred svetkovinu Cvjetnice, kada je djevojka ražarena srca došla k čovjeku Božjem raspitujući se o svome obraćenju, kada i kako ima postupiti. [1] Otac Franjo pozvao ju je da toga svečanoga dana dođe lijepo obučena i nakićena primiti palmu s ostalim mnoštvom naroda, a sljedeće noći, kad iziđe iz tabora, neka svjetovnu radost preokrene u žalost nedjelje Muke.
I tako, kad je došla nedjelja, djevojka je, savršeno blistajući blagdanskim sjajem među mnoštvom gospođa s ostalima ušla u crkvu. [2] Tu se zbilo nešto dostojno predznaka: [3] kad su se ostali požurili primiti grane, Klara je za to vrijeme zbog sramežljivosti stajala nepomična na svome mjestu, stoga je veliki svećenik, sišavši niza stube, došao sve do nje i u ruke joj predao palmu. Sljedeće noći, pripremivši se izvršiti svečev nalog, s časnom pratnjom [4] poduzela je žuđeni bijeg. Budući da nije htjela izići na uobičajena vrata, vlastitim rukama otkračunala je, snagom koja je nju samu začudila, druga vrata, koja su bila zakrčena teškim drvljem i kamenjem.
Kad je dakle ostavila kuću, grad i rodbinu, pohitjela je k Svetoj Mariji Porcijunkulskoj, gdje su braća, držeći svetu stražu ondje u Božjemu dvoru, dočekala djevicu Klaru sa svjetiljkama. Odmah je ondje, odbacivši babilonsko smeće, predala svijetu otpusno pismo: ondje je, nakon što su joj braća odrezala kosu, svukla raznolike urese. [5] I nije dolikovalo da se negdje drugdje u večer vremenâ probudi red cvjetnoga djevičanstva, nego u dvoru one koja je prva i najdostojnija od svih bila majka i djevica. To je ono mjesto gdje je nova vojska siromahâ, pod Franjinim vodstvom, sretno primila svoje početke, da bi se jasno vidjelo kako je Majka milosrđa oba reda porodila u svome svratištu.
A kad je pred oltarom Blažene Marije ponizna službenica primila znakove svete pokore, [6] i gotovo se pred ložnicom ove Djevice zaručila s Kristom, smjesta ju je sveti Franjo odveo k crkvi svetoga Pavla [7] da ostane na onome mjestu dok se Svevišnji ne pobrine za drugo.
Iz životopisa sv Klare Asiške (Toma Čelanski)
__________________________________
[1] »Obraćenje« je ovdje shvaćeno kao prijelaz iz svjetovnoga života u Bogu posvećeni.
[2] To jest katedralu svetoga Rufina, zaštitnika grada Asiza.
[3] Predznak: čin koji u biskupovoj osobi označava prisutnost Crkve u Klarinoj odluci. Biskup je Gvido II. (1204 – 30. 7. 1228), onaj isti koji je uzeo Franju pod zaštitu u parnici s ocem. Legenda ga ovdje naziva »veliki svećenik«.
[4] Pretpostavlja se da je »časna pratnja« bila s. Pacifika, prva Klarina družica u Svetom Damjanu, no ona o tome ništa ne govori na Postupku. Bona, koja ju je uvijek pratila, provodila je tada korizmu u Rimu (PostKl 17,5). »Časna pratnja« mogla bi biti i Franjina braća, a možda ju je pisac izmislio da očuva Klarin dobar glas.
[5] Pisac ovdje iznosi činjenice kojih ne nalazimo u Postupku te događaj smješta u okvir evanđeoske prispodobe o mudrim djevicama (Mt 25,1,7). Zanimljivo je prešućivanje Franjina imena u činu rezanja kose, za razliku od Postupka na kojemu ga više svjedoka spominje (12,4;16,6;17,5;18,3;20,6), što bismo mogli shvatiti kao odjek politike Aleksandra IV. koji je htio i radio na tome da braća preuzmu brigu za klauzurne redovnice Reda sv. Damjana (Hugolinov red). Prisutnost braće u tako važnom Klarinu događaju želi poručiti Redu manje braće kako ih od samoga početka veže ta obveza.
[6] Ovim činom Klara nije postala redovnicom, nego pokornicom, kao što su Franjo i braća tada bili samo poenitentes. Oni su primili Klaru kao jednu od njih.
[7] Bio je to samostan benediktinki, u Postupku nazvan »svetoga Pavla de Abbatissis« (12,4), smješten na Insula Romana, na ušću rijeka Tescio i Chiascio, 4 km zapadno od Asiza, danas Bastiola. Bio je pod jurisdikcijom asiškoga biskupa.