Što je zapravo molitva? U osnovnoj i srednjoj školi učili su nas da je molitva religiozni čin izgovaranja određenog teksta u kojem se vjernici obraćaju Bogu, dakle, svojevrsni razgovor i druženje s Bogom. Ali, zašto trebamo moliti? Na koji način moliti? U kakvom su odnosu molitva i život? Kako danas govoriti mladima o molitvi?
Ovo su samo neka od pitanja koja se javljaju u nama na spomen molitve. Kao pomoć upotrijebit ću jednu priču. Priča ide ovako: Mladić je šetao uz obalu rijeke. Razmišljao je o smislu života i najboljem načinu kako susresti Boga. Dok je razmišljao, prođe pored njega stari pustinjak. Mladić mu se znatiželjno približi i upita: „Možete li mi reći što bih trebao učiniti da bih susreo Boga?“ Pustinjak ga pogleda, nasmiješi se i nastavi put. Mladić, uvjeren da monah nije shvatio njegovo pitanje, ponovo mu se približi i upita: „Možete li mi reći, molim vas, što trebam učiniti da bih susreo Boga?“ Starac ga ponovo mirno pogleda, nasmiješi se i nastavi put prema rijeci. Najednom uđe u rijeku i stane kad mu je voda bila do koljena. Mladić, zbunjen, ali željan odgovora, pođe za njim. Starac ga najednom gurne pod vodu. Mladić se opirao, a starac ga je još jače rukama držao pod vodom. Zatim ga pusti i upita: „Dok sam te držao pod vodom, za čim si najviše vapio, što si najviše želio?“ „Zrak!“ – odgovori mladić. Pustinjak mudro zaključi: „Kad budeš želio Boga kao što si želio zrak koji ti je pod vodom nedostajao, tada ćeš ga susresti!“
Nosi li ova priča i nama kakvu poruku, prepoznajemo li se u njoj? Ona govori o jednoj od osnovnih životnih potreba – o zraku koju udišemo. Postoji i jedan drugi „zrak“ koji udišemo, ili bi makar trebali, i bez kojega naša duša ne može živjeti božanskim životom. To je dah Božji – Duh Sveti, Životvorac.
Svijet u kojem danas živimo naglašava i nameće nam razne ideje poput materijalizma, konzumizma i hedonizma koji nas poput snažne oluje lako mogu potopiti i ugušiti, napose čovjekovu duhovnu dimenziju. Sve ponude koje svijet nudi čovjeka odvode od njega samoga i čine ga robotom, prazne nutrine i gladnog istinskog „zraka“ jer čovjek je i duhovno biće i duša nikada ne prestaje težiti za svojim ispunjenjem. Nažalost, uglavnom na krivim mjestim i na krive načine nastojimo ispuniti tu čežnju.
Jedan od najutjecajnijih kršćanskih pisaca, teolog, filozof i biskup sv. Augustin kaže: „Za sebe si nas Bože stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Vjerujem da osjećate kako istinski život struji puno dublje ispod kože i da je naš život u biti polovičan i pomalo besmislen, a naše srce prazno i nemirno dok se ne smiri u Bogu i ispuni u Njemu.
Zapravo, ništa manje od Boga ne može ispuniti čovjekovu najdublju čežnju i dubinu duše. Mi ljudi smo stvorenja i kao takvi bića ovisna o Bogu, svojem Stvoritelju. Ono što trebamo napraviti jest to prepoznati u sebi! Prepoznati da smo stvoreni na sliku Božju i ući u razgovor i blisko zajedništvo s Bogom – htjeti i početi drugovati (prijateljevati) s Bogom. To se ostvaruje kroz ustrajnu molitvu i zato je molitva temeljna potreba koja je usađena u naše biće. Ona je poput disanja duše koja zadire duboko u svaku poru našega bića.
Moramo čeznuti za Njim kako bismo ga našli. U naše je srce utisnuta trajna čežnja i traženje Onoga koga ne bismo tražili da nam već nije krenuo ususret, rekao je sv. Augustin. Molitva je odjek i susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega. I zbog toga je Bog izašao u susret našem žednom srcu u Isusu Kristu.
Iz toga možemo izvući zaključak da je molitva zajedništvo života Boga i čovjeka u Isusu Kristu. Ona je čin Boga i čovjeka, savez i odnos prijateljstva koji zahvaća čitav život. Cilj molitve ne treba biti neki molitveni obrazac, ispunjenje nekakve forme… Molitva je puno više od tehnike i čina pobožnosti. Ona je milost, dar, živi susret i odnos s Bogom koji postaje način života u ljubavi i prijateljstvu.
Isus je uvijek uz nas, ne samo kada se odlučimo pomoliti. Naš život bi bio oskudan kad bismo ga sveli samo na određene trenutke, minute, sati pobožnosti. Veličanstveno je i divno uvijek moći biti u Isusovoj blizini i prisutnosti, jednostavno živjeti s njim. Isus nam se želi dati potpuno. Želi odgovoriti i utažiti naše najdublje čežnje i našu žeđ. Za to nam je potrebno i dragocjeno vrijeme molitve jer se dolazimo napojiti na izvor Žive vode.
Ključne riječi za molitvu su susret i odnos. Bog nije nešto nego Netko, nije niti, kako ga u zadnje vrijeme često predstavljaju, bezlična (bio)energija niti mrtvo slovo zakona, nego osoba. A osoba je živa, nju se može upoznati i sresti, s njom se može razgovarati i živjeti, nju se može voljeti. Bez tog živog susreta i odnosa molitva je prazna i dosadna. Stoga, kakav odnos imamo s Isusom, takva će biti i ljepota i kvaliteta naše molitve, a na kraju i života.
Ovo je temelj za svaku molitvu i pobožnost, bilo da molimo razne usmene molitve, krunice ili meditiramo. Kao i u svaki odnos, tako i napose u odnos sa Isusom, u molitvu, trebamo ulagati!
