Budući da je u molitvi spoznao kako se željena nazočnost Duha Svetoga toliko više pruža onima koji mole koliko ih više zateče daleko od buke svjetovnih poslova, zato je tražio samotna mjesta, noću se povlačio u samoću i napuštene crkve da moli. Tu bi često morao izdržati strahovite navale zloduha koji su se s njim i osjetilno sukobljavali; nastojali su ga pomutiti u njegovoj žarkoj molitvi. On je međutim, oboružan nebeskim oružjem, u kreposti postajao toliko jači, a u molitvi gorljiviji da je Kristu pouzdano rekao: »Sakrij me u sjeni krila svojih od zlotvora što na me nasrću« (Ps 17,8). A đavlima je rekao: »Učinite mi što god možete, vi opaki i lažni dusi. Više ne možete, nego samo onoliko koliko vam dopusti Bog. Sa svom radošću spreman sam podnijeti sve što je on odredio da mi se nažao učini.« Oholi dusi nisu mogli podnijeti te postojanosti duha, zato su odlazili smućeni.
Kad je čovjek Božji boravio sam i bio nesmetan, šumarke je ispunjao uzdisajima, zemlju je natapao suzama, šakom se udarao u prsa, a kad bi pronašao kakvo skrovitije mjesto, razgovarao bi sa svojim Gospodinom. Tu je odgovarao pred Sucem, tu se usrdno molio Ocu, tu je razgovarao s Prijateljem. Dok su ga braća u takvim zgodama pobožno promatrala, nekoliko im je puta došlo do ušiju kako se glasnim vapajima pred Božjim milosrđem zauzima za grešnike, kako također povišenim glasom oplakuje Gospodinovu muku kao da je očima promatra. Tu su ga noću viđali kako raširenih ruku u obliku križa moli, kako je cijelim tijelom uzdignut sa zemlje i okružen kao nekim sjajnim oblačićem da bi čudesna svjetlost oko tijela bila svjedokom divna prosvjetljenja duše.
(sv Bonaventura, veći životopis sv Franje, X. poglavlje)