V. korizmena nedjelja

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Iv 8,1-11

Pismoznanci i farizeji žele Isusa iznenaditi i uhvatiti u riječi, kako bi ga umanjili u očima ljudi te optužili pred nositeljima vlasti. Iskorištavaju jadnu ženu grešnicu kako bi Isusa doveli u bezizlaznu situaciju. Ako stane u obranu žene optužit će ga da krši Zakon, ako stane na stranu zakona te im dozvoli kamenovanje izgubit će simpatije malenih, običnih ljudi koji su oduševljeni njegovim čovjekoljubljem, a ujedno će se zamjeriti rimskoj vlasti, jer smrtnu kaznu u okupiranom Izraelu može proglasiti samo rimska vlast. No, ovo je bio samo još jedan neuspio pokušaj.

Žena je u ovom susretu pismoznanaca i farizeja s Isusom pala u drugi plan. Oni žele optužiti Isusa, žena im je za to samo sredstvo. No, Isus i ovaj put pokazuje da gospodari situacijom. Dok oko njega buče bijesni njegovi neprijatelji, on i ne otvara svojih usta. Smireno se spušta do zemlje te daje vremena svojim napadačima da se susretnu sa samima sobom. Da sami shvate kako su i oni prekršitelji zakon. Sve više navaljivahu na njega, vjerojatnu su pomislili da je gotovo, da su ga stjerali u kut. Na njihovo inzistiranje i navaljivanje ustaje se Bog da sud održi (usp. Ps 82, 1), da se zauzme za slabu i sirotu (usp. Ps 82, 3). Suočava svoje napadače s njima samima: „Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen“. Što bi naš narod rekao – pometite lišće prvo pred svojom kućom. Isus ih ne osuđuje, nego im daje priliku da shvate kako su i sami potrebni Božjega milosrđa. Nema čovjeka bez grijeha. Tko je manji, a tko veći grešnik to nije na nama ljudima da prosuđujemo, nego na Bogu. Vjerujem da smo se svi bar jednom našli u ulozi farizeja. Molimo, postimo, obavljamo svoje dužnosti, „ližemo oltare“, držimo se zakona i dnevnog reda. Sve nam to daje vjetar u leđa da osuđujemo druge koji su (u našim očima) javni grešnici u usporedbi s nama „pravednicima“. Poistovjećujemo grijeh i grešnika čime si dajemo za pravo da olako uzmemo kamenje u svoje ruke i započnemo paljbu osuđivanja, ogovaranja, omalovažavanja, ponižavanja čak i vrijeđanja. Isus i nas, kao i farizeje, želi okrenuti nama samima jer tek onda kada smo sređeni u sebi možemo s ljubavlju gledati i na druge te razlučiti grijeh od osobe.

Sv. Jeronim u svojem tumačenju ovog odlomka kaže da je Isus u prašini pisao njihove grijehe te ih izbrisao. Zbog čega su se razišli posramljeni počevši od starijih (jer su oni duže živjeli, time i više griješili). Ovdje možemo prepoznati i riječi psalmiste: Bog nek ustane! Razbježali se dušmani njegovi! Svi mrzitelji njegovi pobjegli pred njim! ( Ps 68, 2). Suočeni sa samima sobom i sa svojim grijesima pismoznanci i farizeji sakrili su se pred Isusom kao što se Adam sakrio pred Gospodinom (usp. Post 3, 8).

Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Ovaj susret lijepo je opisao sv. Augustin – misericordia et miseria. S jedne strane Bog koji je milosrdan i milostiv (Ps 103, 8 ), s druge strane čovjek koji je potreban milosrđa. Žena svjesna svoje grešnosti čeka svoju presudu. No umjesto kazne, zadobiva milosrđe, dobiva novu priliku. Jadnica je već bila osuđena na smrt. Ovdje sada dobiva novi život. Ovdje je Bog na djelu. Jedino on može grijehe opraštati i novi život darivati, jer je on Gospodar života.

Isus jasno razlučuje grijeh i grešnika. On nema namjeru umanjiti težinu grijeha niti želi čovjeku olakšati grešni život. On osuđuje grijeh, a ljubi grešnika. On oprašta grijeh, ali od grešnika traži promjenu života. Traži da se odvrati od zloga puta svojega i da živi (usp. 33, 11). Ne možemo se nazivati „hrvati katolici“ a živjeti kao pogani. Isus od nas traži promjenu načina života. Traži da ne budemo drugima kamen spoticanja na putu prema Bogu, nego da budemo sol zemlje i svijetlo svijeta (Mt 5, 13). A to možemo postati jedino ako ostanemo sami s njim kao ova grešnica.

Mi drugima ne možemo dati nešto što sami nismo primili. Ako nismo zadobili oproštenje bit ćemo kao farizeji i pismoznanci. Hodat ćemo uokolo s kamenjem osuda u rukama. Stoga nas Crkva u ovo posvećeno vrijeme korizme poziva današnjim evanđeljem da ostanemo sami s Kristom. Jedino u susretu s njim možemo postati svjesni svojih propusta i slabosti. Tek kad stanemo pred Božje veličanstvo možemo spoznati svoju malenost. Samo u svijetlu Božjem možemo spoznati sebe kakvi jesmo, ali isto tako spoznajemo da nas Bog ljubi besplatno i bezuvjetno takve kakvi jesmo – maleni, slabi i grešni. Kad spoznamo da i nama Bog mnogo toga prašta iz tog susreta ne možemo otići ravnodušni i nepromijenjeni. To nam kaže i Gospodin: kome je mnogo oprošteno mnogo ljubi (Usp. Lk 7, 47). Tko ljubi taj neće osuđivati, nego opraštati i opravdavati, jer ljubav nije razdražljiva niti se raduje nepravdi, nego sve podnosi i sve pokriva (usp. 1 Kor 13, 5 – 7). Susret s Bogom u molitvi osim što nas okreće nama samima uči nas i ljubiti druge. Tko kleči pred Bogom taj može u miru i ljubavi stajati pred svakim čovjekom.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *