Fra Juraj Vrančić rođen je 25. listopada 1977. godine u Virovitici. U Virovitici je završio osnovnu školu, a zatim i srednju ugostiteljsku školu gdje je izučio za zanimanje kuhara. Nakon što je odslužio vojni rok u Hrvatskoj vojsci jedno kraće vrijeme radio je u ugostiteljstvu. Osjetivši poziv za franjevca u rujnu 2000. godine stupio je u pretpostulaturu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Samoboru kako bi se iz bližega upoznao s franjevačkim načinom života. Ubrzo nakon toga vidjevši da je franjevački način života ono što je tražio, primljen je u postulaturu u Samoboru početkom 2001. godine. Iste godine početkom rujna primljen je u novicijat na Trsatu, a prve privremene zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti položio je na Trsatu 31. kolovoza 2002. godine. Privremene zavjete obnavljao je kao član juniorata u samostanu sv. Franje u Zagrebu na Kaptolu gdje je u tom vremenu obavljao službu vratara samostana te pomoćnika u sakristiji. Svečane zavjete Bogu je dao 23. rujna 2007. godine u Slavonskom Brodu nakon čega je namješten kao sakristan u samostanu na Kaptolu u Zagrebu. Od 2008. godine namješten je kao sakristan u Svetištu Majke Božje Trsatske, a od 2011. godine u samostanu u Samoboru obavljao je službu sakristana, voditelja ministranata i duhovnoga asistenta Frame sve dok ga bolest nije onesposobila za obavljanje službi koje je volio, posebno službi voditelja ministranata i Frame, gdje je do izražaja dolazila njegova komunikativnost i neposrednost.

Bio je i zaljubljenik u najvažniju sporednu stvar na svijetu, u nogomet i aktivno igrao u Katoličkoj malonogometnoj ligi te poticao druge da se uključe u sportske aktivnosti. Godine 2009. i 2010. bio je pomoćni trener i duhovnik Hrvatske nogometne reprezentacije beskućnika na svjetskim smotrama u Milanu i Rio de Janeiru.

Umro je u ponedjeljak 6. ožujka 2017. godine u Zagrebu u bolnici u Rockefellerovoj ulici od posljedica teške i neizlječive bolesti, okrijepljen svetim sakramentima, u 40. godini života i 16. redovništva.

Govor  fra Tomislava Smiljanića na ispraćaju fra Jurja Vrančića

Draga braćo i sestre!

Na posljednjem ispraćaju našega dragoga brata fra Juraja Vrančića, nismo se okupili i sabrali kao oni koji nemaju nade, nego kao oni koji vjeruju da je Isus umro i uskrsnuo i da će Bog one koji usnuše u njemu, privesti zajedno s njime (usp. 1 Sol 4, 13-14). Ove riječi apostola Pavla iz Prve Poslanice Solunjanima jačaju našu vjeru u temeljnu ispovijest kršćanstva, da je Krist umro i uskrsnuo za naše spasenje i vječni život.

“Zagonetka ljudskog života dostiže svoj vrhunac pred licem smrti(…). Crkva, poučena božanskom objavom, svejednako tvrdi da je Bog stvorio čovjeka za blaženi cilj onkraj granica zemaljske bijede” (GS, br. 18). “Otajstvo čovjeka postaje stvarno jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi (…). Po Kristu i u Kristu dakle, rasvjetljuje se zagonetka boli i smrti, koja nas izvan njegova evanđelja zastire. Krist je uskrsnuo; uništivši svojom smrću našu smrt, darovao nam je život da mi, sinovi u Sinu, kličemo u Duhu: Abba! Oče!” (GS, br. 22).

Kristovo vazmeno otajstvo ispunilo se na našem bratu Juri, u ponedjeljak 6. ožujka oko 2:50 u noći. Fra Juraj Vrančić rođen je 25. listopada 1977. godine u Virovitici od oca Tihomira i majke Ljiljane r. Curiš (+2014). U roditeljskom domu zajedno sa sestrom Nikolinom primio je ljubav i nježnost obiteljskog doma. Obitelj je bila prva škola vjere u njegovu životu. U Virovitici završio je osnovnu i srednju ugostiteljsku školu. Vojni rok odslužio je u Hrvatskoj vojsci 1997./1998. Nakon toga jedno vrijeme radio je u Delnicama u hotelu Risnjak.

Božji poziv u Kristu da stupi u Franjevački Red u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda osjetio je i prepoznao Jubilejske 2000. godine, i to u franjevačkoj crkvi sv. Roka u Virovitici, za vrijeme jedne svete mise, crkvi njegova krštenja u kojoj je postao novo stvorenje zaodjenuvši se Kristom Isusom. Godinu dana poslije 2001. primljen je u postulaturu, ovdje u franjevačkom samostanu u Samoboru. 1. rujna 2001. stupa u franjevački novicijat u Rijeci na Trsatu u svetištu blažene Djevice Marije, Majke Milosti. 31. 8. 2002. polaže prve privremene zavjete na Trsatu, a zatim dolazi u franjevački samostan u Zagreb na Kaptol, u kojem obnaša službe vratara i pomoćnika sakristana. U Zagrebu na Kaptolu ostaje do 2008. Svečane zavjete položio je 23. 9. 2007. u Slavonskom Brodu. 2008. dolazi u Rijeku na Trsat gdje obnaša također službu pomoćnika sakristana. Na Trsatu ostaje do 2011. godine, kada dolazi u Samobor, gdje obnaša službe sakristana i voditelja ministranata, a od 2014. postaje i duhovni asistent Frame.

Budući da idu prema svom završetku, ljudska bića ne mogu živjeti bez ljubavi. Ako čovjeku ljubav nije objavljena, ako ne susreće ljubav, on ostaje jedino biće koje je nerazumljivo samome sebi i njegov je život bez smisla (usp. RH, br. 10). Čovjek dolazi iz Božje stvaralačke ljubavi i u njoj prepoznaje smisao svoga vlastitoga života. Božja ljubav u Kristu nosi sa sobom puninu života zauvijek. Božanska ljubav jača je i snažnija od smrti. Međutim, ona nas ne želi samo osloboditi od smrti već nam pruža novi, preobraženi i definitivni život koji ima doći.

Vjerujemo i nadamo se da je naš brat Jura ušao u taj konačni i definitivni Božji život, jer je i njegov život bio obasjan tom Božjom ljubavlju u Kristu, koju je svjedočimo kroz svoj kršćanski i redovnički poziv na sebi specifičan i svojstven način. Tko se god susreo s našim bratom Jurom mogao je osjetiti i doživjeti radost života i ljubavi. Njegov život, kao i svaki ljudski život imao je i teških i bolnih trenutaka, ali brat Jura svojom vedrinom i radošću nikada nije pokazivao pred drugima da mu je potrebna neka pomoć, nego on je često znao uveseljavati druge i darovati im svoje vrijeme.

Imao je specifičan smisao za humor i šalu. Njegov život pa i u posljednjim ovozemaljskim trenucima prošao je u radosti, humoru i smijehu. Na taj način svjedočio je radost evanđelja, a gdje nema radosti i smijeha, gdje se gasi humor, tamo sigurno nije Duh Sveti, Duh Isusa Krista, jer radost je znak milosti. Jura je bio vedar i radostan u svome srcu i tu radost i vedrinu, prostodušnost, jednostavnost i veselje, mogli su doživjeti svi koji su ga susreli. Onaj tko je trpio, a nije zaboravio radost, nije daleko od evanđelja, od Božjeg Duha, koji je Duh vječne radosti.

Bio je osebujan čovjek s istančanim smislom za neobične stvari. Volio se je susretati  ne samo sa svojom franjevačkom braćom, nego sa svim ljudima. Činio je prve korake kako bi se približio i upoznao čovjeka. Njegovo stupanje u odnos s drugim ljudima bilo je iskreno, spontano, srdačno i dobronamjerno. Njegovo pojavljivanje među ljude unosilo je radost života. Posebna karakteristika koja ga je krasila bilo je njegovo pamćenje nekih sitnih, na prvi pogled nevažnih detalja u susretima s braćom. Gajio je duh zajedništva i bratstva i iz toga zajedništva pamtio sitne detalje koji su mnogi zaboravili, a brat Jura ih je onda oduševljeno prepričavao i na taj način pokazao koliko mu je značio susret s osobama i koliko cijeni i poštuje svoga bližnjega.

Službe koje je obnašao u franjevačkom bratstvu koristile su mu da ostvari svoje darove i talente s kojima ga je dobri Bog obdario. Svjedoče o tome svi oni koji su dolazili u neposredan kontakt s njim i susreli njegovo uvijek nasmijano lice i vedar duh, susretljivost pogleda i spremno srce. Njegovo srce bilo je osjećajno i posebno pozorno i na one najpotrebnije. Svojom spontanošću, jednostavnoću i malenošću povezao se s beskućnicima koji su u njemu prepoznali čovjeka vjere, otvorenosti, spontanosti i iskrenosti.

Pokojni fra Juraj bio je veliki ljubitelj sporta, osobito nogometa što svjedoči i velika kolekcija nogometnih dresova koje je imao. Upravo preko sporta povezuje se i s pomaganjem beskućnicima i na taj način sudjeluje ne samo u zalaganju i brizi za materijalne potrebe nego i u činu evangelizacije. Došao je do ideje da bi se mogla osnovati hrvatska nogometna reprezentacija beskućnika i na taj način sudjelovati na nogometnim natjecanjima, što se i ostvarilo odlaskom u Brazil na svjetsko nogometno prvenstvo beskućnika na kojem je Jura sudjelovao kao izbornik reprezantacije, te i na taj opet svoj specifičan i osebujan način svjedočio istinu Isusovih riječi iz Matejeva evanđelja: “Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (25,40).

Djelovanje Božje spasenjske ljubavi u Kristu doseže svoj vrhunac u eshatonu. Poslanica Titu lijepo uočava duboku povezanost objave i spasenja kada tvrdi: “Pojavila se, dosita, ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2,11). Nekoliko redaka dalje ista misao je izražena tako da se izričitije obraća pažnja na ulogu ljubavi u božanskoj samoobjavi, koja se već zbila: “Ali kada se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega Boga, on nas spasi” (Tit 3, 4-5). Konačno međusobno sjedinjenje s Bogom u ljubavi po Kristu neće razoriti našu posebnost. Bog će biti “sve u svemu” (1 Kor 15,28), ali ne tako da mi jednostavno nestanemo u božanstvu. Naprotiv, naš osobni identitet sa svojom tjelesnom povijesnošću bit će očuvan, a naša autentična osobna jezgra uzdignuta. Bezgranična radost, koju nam o eshatonu dariva Božja ljubav u Kristu, a koja je već prisutna ovdje i sada, unosi nas u zajedništvo Boga trojstvene ljubavi, a ta ljubav Trojstvenog Boga pokrenula je proces spasenjskog samoočitovanja i definitivno će dovršiti svoje djelo na kraju povijesti.

Za kršćane, ukop je čin milosrđa, ali također veliko djelo vjere. Polažemo u grob tijela naših dragih, s nadom da će uskrsnuti (usp. 1 Kor 15, 1-34). To je obred koji je duboko i snažno usađen u svijest Božjeg naroda. Moliti za pokojne je, prije svega, znak zahvalnosti za svjedočanstvo koje su nam ostavili svojim dobrom koje su učinili. To je zahvala Gospodinu što nam ih je darovao i za njihovu ljubav i prijateljstvo. Fra Juraj Vrančić bio je istinski prijatelj i brat svakome čovjeku. I svatko od nas koji se je s njim susreo pamtit će njegovu dobrotu i prijateljstvo, radost i veselje koje je unosio u živote svojih bližnjih.

Dragi brate Jura, s kršćanskom nadom da si s Bogom i Ocem Gospodina našega Isusa Krista sada u raju, iščekujući ponovni susret  u onom otajstvu Božje neizmjerne ljubavi koju nikad do kraja ne razumijemo, ali za koju znamo da je istinita, izričemo veliko hvala Stvoritelju za dar tvoga života koji nas je oplemenjivao i pomagao da rastemo u ljubavi i zahvalnosti prema Bogu i bližnjemu.

Izražavam iskrenu kršćansku sućut ponajprije ocu Tihomiru i sestri Nikolini, zatim čitavoj Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, rodbini pokojnog fra Juraja Vrančića i svima Vama koji ste došli i poznavali i prijateljevali s našim bratom Jurom, s vjerom da je dragi i dobri fra Jura čuo riječi: “Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21.23).

Govor Kristijana Žibrata, predsjednika Frame, na ispraćaju fra Jurja Vrančića

Poštovana obitelji, braćo franjevci, prijatelji i znanci našega dragoga fra Jure!

U ime Franjevačke mladeži iz Samobora želim reći nekoliko jednostavnih riječi o našem duhovnom asistentu i prijatelju pokojnom fra Juri, koji je uistinu bio jednostavni manji brat sv. Franje. Bio je osoba koja je u posljednjih šest godina uvijek bila uz nas i s nama, pa i u ove zadnje dane kad je teško hodao i govorio. On nije bio samo nazočan među, ngo je i unosio radost u naše susrete, druženja i putovanja. Bio je pun zanimljivih anegdota, šala i pošalica, a najčešće je govorio: “Pazi, pazi, kasni ti sjena!”

Kao što smo već čuli, volio je sport, dresove i, naravno, nogomet. Na tom području bio je pravi stručnjak. I danas kad ga se sjetim, u mislima i pred očima mi je njegov jednostavan, iskreni osmjeh. On nas je učio da gdjegod dolazili  drugima donosimo Radost koja dolazi od Boga. Jura sada igraš za najbolju momčad, onu nebesku i možeš navijati za sve nas s Neba.

Prije tjedan i pol bio sam kod njega u bolnici. Iako je fizički izgledao drugačije nego prije, njegov duh ostao je isti. On je nas uveseljavao dok je ležao u tom bolničkom krevetu. Bog uvijek zna zašto, iako mi ne razumijemo i ne znamo, ali vjerujemo da ga je uzeo u svoje nebeske dvore s razlogom.

Jura je za nas bio živući svetac i uistinu nam je pokazao što znači  biti Manji brat. Njegova jednostavnost, iskrena djela, riječi prepune djetinje radosti uvijek će ostati utisnute u naša srca. Nije lako reći zbogom tako dobrom prijatelju i bratu, no vjerujem da je to više samo pozdrav  do ponovnog susreta u vječnosti. U Pjesmi stvorova pjevamo: “…blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj, jer druga im smrt nauditi neće”. Potaknuti tim riječima sv. Franje Asiškog i mi vjerujemo da nas ti Jura sada sve zagovaraš.

Jura, tvoja Frama će te uvijek jako voljeti i nositi te u srcima i molitvama. Počivao u miru Božjem!

U ime našega bratstva izražavam iskrenu sućut obitelji, našim franjevcima, ožalošćenoj rodbini, prijateljima i poznanicima našeg dragog fra Jure.