U svim crkvama pa i u mnogim domovima, na početku Adventa ili Došašća, ukrašavaju se adventski vjenčići, a prve nedjelje došašća počinju se paliti svijeće na tim vjenčićima.

Na ovoj stranici donosimo i jedno od tumačenja simbolike adventskog vjenčića, kako ne bi u kućama ti vjenčići bili samo ukrasi bez određenog smisla i značenja.    

Jedno od tumačenja glasi: - Na adventskom vjenčiću su četiri svijeće koje označuju četiri nedjelje došašća. Svaka svijeća ima svoje ime i svoju zadaću. Prva svijeća je ISTINILICA - potiče nas da činimo i govorimo istinu. Druga je svijeća je DOBROČINILICA - potiče nas da činimo i govorimo dobro. Treća svijeća je POMIRILICA - potiče nas na pomirenje sa svima, oprostiti onima koji su nas uvrijedili i potiče nas na sv. Ispovijed. Četvrta svijeća je GRADILICA - potiče nas da gradimo mir i dobro među ljudima s kojima živimo.     Ovi vjenčići na našem stolu i upaljena svake nedjelje jedna svijeća više, neka nas kao obitelj okupi na molitvu i razmišljanje što možemo dobro kroz ovo došašće učiniti. Vijenac na stolu ukazuje nam na blagdan nade i života koji iščekujemo. On je okrugao što podsjeća na krug koji ujedinjuje i dovodi do savršenstva i jedinstva.    

U došašću iščekujemo dolazak drage nam osobe Isusa, u njemu se ostvaruje sjedinjenje neba i zemlje, Boga i ljudi. Povežimo se i mi ovoga došašća u molitvi i ljubavi s Bogom i jedni s drugima.

I ove godine imamo prilike u vremenu Došašća, unatoč teške situacije, nečega se odreći u korist drugoga. Ljubavlju prožeti dar možemo darovati za potrebe župnog Caritasa, koji će pred Božić obradovati potrebite u našoj župi. Prehrambene proizvode i novčanu pomoć možete ostaviti u sakristiji. Unaprijed, hvala svim dobrim ljudima!

Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu. O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Tako je opisana i mučenička smrt Katarine, kršćanske djevice visokog položaja, veoma inteligentnoj i lijepoj. Upravitelj rimskih afričkih provincija Maksimin zaljubio se u Katarinu te je odlučio rastaviti se od svoje žene i oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog.

No Katarina, služeći se savršenom govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio. Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i izvan grada joj je dao odrubiti glavu. Prema predaji, anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas.

U srednjem vijeku sv. Katarinu su osobito slavili studenti filozofije. Tako su i isusovci, koji su u Zagrebu otvorili gimnaziju, koja je kasnije prerasla u sveučilište, uz svoj kolegij sagradili krasnu baroknu crkvu sv. Katarine, koja je biser sakralne umjetnosti. Ta se crkva naziva akademskom, a u njoj se već dugom tradicijom do dana današnjega veoma svečano slavi blagdan sv. Katarine. Svetu Katarinu Aleksandrijsku svojom zaštitnicom drže filozofi, teolozi, branitelji vjere, nastavnici, studenti, izdavači knjiga.

Zaštitnica je viših škola i knjižnica. Zbog ljepote i čestitosti postala je uzorom i zaštitnicom djevojaka. Zatvorenici je zazivaju jer je i sama bila zatočena.

Kao jedna od četrnaest svetih zaštitnika u prvom redu je zaštitnica za bolesti jezika. Zaštitnicom je bolesnika i bolnica od nesretnih slučajeva, osobito od pobačaja ili komplikacija tijekom poroda.vljavanju crkve sv. Katarine u Zagrebu daju studenti koji se ondje skupljaju svake subote uvečer da pjesmom i molitvom slave Boga. Crkva je slavi i spominje 25. studenoga.

Četiri nedjelje prije Božića započinje razdoblje DOŠAŠĆA. Započinje nedjeljom koja pada najbliže 30. studenom, blagdanu Sv. Andrije, traje četiri tjedna i završava na Badnjak. Četiri nedjelje simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska.   

Prvom nedjeljom došašća započinje nova liturgijska godina, a s njom i naš godišnji put prema Božiću.    Liturgijska godina slavi otajstvo Kristovo od utjelovljenja i rođenja do uskrsnuća, uzašašća, do paruzije, dolaska, a nedjeljna biblijska čitanja u novoj liturgiji obuhvaćaju tri susljedna godišnja kruga.   

Svaki je krug najizrazitije označen po jednim sinoptičkim evanđeljem: GODINA A – Matejem, GODINA B – Markom, GODINA C – Lukom. Ivanovo se evanđelje zgodno umeće u sva tri kruga, najljepše u uskrsno vrijeme kada se čitaju tzv. Oproštajne besjede Isusove.   

Prvom nedjeljom došašća ove godine ulazimo u liturgijsku godinu C.

„Gladna nahraniti, dvoumna savjetovati, žedna napojiti, neuka poučiti, siromaha odjenuti, grješnika opomenutu…“ samo su neka od djela milosrđa koja smo razmatrali na susretu 60+ održanom 7. studenoga 2018. godine u župnoj dvorani.

Sveti Nikola bio je biskup. Zaštitnik je djece, pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i mnogih gradova širom svijeta. Rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji u 3. stoljeću. Postio je već od najranije mladosti, srijedom i petkom samo bi jednom dnevno uzimao obroke. Postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu. Vjerujući u Isusove riječi, svo bogatstvo roditelja odlučio je podijeliti siromašnima, bolesnima i potrebitima. Svoj život je posvetio Bogu, te je još kao mlad postao biskup, poznat po dobrim djelima. Sudjelovao je na koncilu u Niceji, te je tamo osudio arijanizam. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. prosinca 327. godine te se godišnjica njegove smrti slavi kao Dan Svetog Nikole. Pokopan je u Miri, u Turskoj.

Sveti Nikola u kršćanskoj tradiciji poznat je kao dobročinitelj. Djeca i odrasli mu se raduju. Ugledajmo se stoga u svetog Nikolu pa ako nas živciraju naši ukućani, oprostimo im. Umjesto ogovaranja ili mrmljanja, učinimo neko dobro djelo, recimo im koju dobru riječ i pohvalu. Ako kolegi u školi ne ide dobro neki predmet, sjedi do njega pa mu pokaži. Kad osjetiš da te netko treba, a ti bi se najradije zatvorio u svoju sobu i šutio, idi, pomozi mu, pohodi ga. Netko te moli za pomoć, idi i pruži mu je. To je zapravo nebo. Nebo nije nešto poslije smrti, nego je nebo tu, sada, na zemlji prisutno. Onog časa kad činimo dobro, mi smo u nebu. Nebo je tamo gdje umremo svome egoizmu i rodimo se dobrohotnosti i čovjekoljubivosti.

Sveta Cecilija je jedna od najznačajnijih svetaca ranoga kršćanstva. Dvije su činjenice sigurne vezane uz život sv. Cecilije: prva je naziv bazilike Sv. Cecilije, koji datira sigurno iz vremena prije Milanskoga edikta, dakle, prije 313. godine. Blagdan se svetice slavio u njezinoj bazilici u Trastevereu - rimskoj četvrti - već godine 545. Druga je činjenica da je bila pokopana u Kalistovim katakombama i to na počasnom mjestu, uz takozvanu "Kriptu papa". Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu. Koncem XVI. stoljeća sarkofag je sv. Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata. Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo.

U legendarnom opisu mučeništva sv. Cecilije, ona se uzvisuje i slavi kao najsavršeniji uzor kršćanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu ispovijedala djevičanstvo i podnijela mučeništvo. Cecilija je bila iz patricijske obitelji, ali je odgojena u kršćanskom duhu te je svaki dan išla na misu, koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Putem su je čekali brojni siromasi, prema kojima je uvijek bila milostiva i darežljiva srca. Svoje djevičanstvo je zavjetovala Bogu, ali prema odredbi njezine obitelji udala se za rimskog plemića Valerijana, koji je poštivao njezinu odluku te se obratio na kršćanstvo i podnio mučeničku smrt.

Cecilija je bila osuđena na smrt da joj se odrubi glava. Svoj je imetak ostavila siromasima, a kuću Crkvi te je na tom mjestu izgrađena bazilika u Trastevereu.

Smatralo se da je Cecilija za svog života bila tako bliska nebu da je mogla čuti anđeosko pjevanje. Govorilo se da može svirati na svakom glazbalu. Zato se časti kao zaštitnica glazbe i glazbenika. Na slikama se obično pojavljuje slušajući glazbu, pjevajući ili svirajući na kakvu glazbalu. Posebna su joj oznaka orgulje. Njezin spomendan slavimo 22. studenoga.

Tema mjeseca zajednice  „ Vjera  i Svjetlo“ bila je : ZAJEDNICE SLAVLJA.

Svadba u Kani i Krist  KRALJ. 25. studenog , održali smo novi susret.  

Riječ mjeseca bila je : „  Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće , ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili.  Nego kada priređuješ gozbu , pozovi siromahe,sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti.  Uzvratit  će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“ Uz velečasnog Leonarada Šardija , pridružili su nam se i novi članovi.

Pod geslom: Idemo k Josipu, posjetimo fra Krunu! Zajednica Vjera i Svjetlo, u nedelju 11.11.2018, posjetili smo u Karlovac. Krenuli smo od crkve Sv. Antuna uz molitvu i pjesmu. Oko 10 sati stigli smo u Karlovac. Tamo nas je radosno dočekao fra Kruno prvi duhovnik i jedan od osnivača zajednice Vjera i Svjelto u Koprivnici. Fra Kruno nas je lijepo primio i ugostio.

Crkva od svog početka slavi spomen Kristova spasiteljskog djela svakog prvog dana u tjednu, tj. u nedjelju, kada se posebno spominje njegove muke, smrti i uskrsnuća. Nedjelja je temeljni i najstariji kršćanski blagdan. Ona je »prvi dan u tjednu«, kako je zove Sveto pismo Novog zavjeta, spomen Kristova uskrsnuća, djelotvorni znak Krista uskrsnuloga među svojima i »predokus« konačnog susreta s Kristom o njegovu slavnom dolasku.

Zato je nedjelja dan kada se prestaje s redovnim radom, kako bismo svoju radost, u prisutnosti Uskrsnuloga, mogli doživjeti u zajednici Crkve koja se okuplja na slavljenje euharistije.

Tijekom povijesti razvio se osim nedjeljnih slavlja i poseban raspored, red slavljenja Kristovih spasiteljskih otajstava kroz cijelu godinu. Tako se svake godine slavi čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja do uzašašća i Duhova te do iščekivanja drugoga Kristova dolaska. To slavljenje nije puko sjećanje na događaje spasenja, nego Crkva tim slavljenjem zajedno s Kristom te događaje ponovno otajstveno doživljava, postaje dionicom njihova duhovnog bogatstva i tako se ostvaruje njezino spasenje.

Crkvena godina ima tri velika dijela ili ciklusa: božićni, vazmeni i kroz godinu.

Crkvena (liturgijska) godina započinje nedjeljom koja je najbliža blagdanu sv. Andrije (slavi se 30. studenoga). To je prva nedjelja došašća.

Svetkovinom Krista Kralja zaključuje se liturgijska godina, a time se želi naglasiti da Krist Otkupitelj jest Gospodar povijesti i vremena te da svi ljudi i sva stvorenja pronalaze u Kristu svoj smisao. On je Alfa i Omega, kako je zapisano u Knjizi Otkrivenja (Otk 21,6).

Na današnji dan, 11. studenog slavimo sv. Martina biskupa kojeg mnogi znaju samo kao "vinskog biskupa" Naučimo nešto daleko važnije o njemu!

Sveti Martin rođen je oko 316. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj. Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Otac sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke hladne zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem.” Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav. I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Biskup Hilarije zaredio ga je za svećenika. Također mu je poklonio kuću koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371. godine preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.

I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su – ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Zbog toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397. godine.

Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.