Sveti Ilija prorok je svetac čiji je život obilježen naizgled oprečnim, a zapravo vrlo povezanim stvarnostima: s jedne strane dubokom kontemplacijom i pustinjačkim samačkim životom predanja Bogu, a  s druge strane izričitom borbenošću i aktivnom zauzetošću protiv nametanja i širenja poganske vjere, koja je, predvođena kraljem i kraljicom Ilijina vremena, progonima i ubijanjima prijetila istisnuti vjeru u pravoga Boga. U tom je smislu Ilijino vrijeme vrlo blisko današnjem, pa nam taj starozavjetni svetac, čiji se blagdan slavi 20. srpnja, itekako može biti i sada uzor i putokaz kako se boriti za očuvanje vjere i istinskih vrijednosti, a posebno u saznanju da Bog pokazuje svoju moć kada on hoće i na način na koji hoće.

KOPRIVNICA, 13. 6. 2019.

Maloga Mihaela Kovačevića, sedmo dijete u obitelji Ivice i Katarine r. Gregl, krstio je, na blagdan svetoga Antuna Padovanskog u četvrtak 13. lipnja, u koprivničkoj Župi sv. Antuna Padovanskog, varaždinski biskup Josip Mrzljak.

U slavlju krštenja sudjelovala je čitava obitelj - starija braća maloga Mihaela: Rafael, Kristiano, Ivan Pavao, Gabriel, Antun i Marija Faustina, a uz njih rodbina i prijatelji te kuma Mirela Globlek.

Biskup je čestitao roditeljima i obitelji na daru maloga Mihaela te ih ohrabrio da i dalje žive svoju vjeru te ju nastoje prenijeti svojoj djeci. Naglasio je kako je potrebno podržavati obitelji s mnogobrojnom djecom i pomagati im u rastu i odgoju djece. Spomenuo je da krštenjem počinje kršćanski život te da se krštenje živi svakoga dana iznova.

Preuzeto sa web stranice: "Varaždinska Biskupija"

Ovaj petak slavi se PRESVETO SRCE ISUSOVO.  Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi.

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Ali tek je 1765. godine papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.

Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegova slavljenja, papa Pio IX. je 1856. godine posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. 

Blagdan Presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.

Uoči Svete godine 1900. papa Leon XIII. uputio je cijeloj Crkvi posebnu encikliku kojom poziva sve biskupe i vjernike da se svi posvete na blagdan Srca Isusova njegovu Božanskom Srcu.

Svi mi vjernici znamo vrijednost Srca Isusova. Ono je bilo darivano od vječnog Oca za nas da nas otkupi od grijeha, Ono je bilo probodeno za nas na Križu da nas iscijeli i okupa u svojoj Svetoj Kupelji za vječni život… To Presveto Srce mora uvijek kucati u nama!

Josip Antolović, SJ

Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja. Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva.

U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište.

Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.

Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar.

Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike.

Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke.

Nezaboravan je i 3. listopad 1998. godine. Tada je sv. papa Ivan Pavao II. u svetištu, za svoga drugoga pohoda Hrvatskoj, predvodeći euharistijsko slavlje na kojem je bilo pola milijuna vjernika, proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa. Stepinac je za komunističkoga vremena bio mučen, a u njegovu je liku ocrtan i hrvatski mučenički puk.

Sveti Otac Ivan Pavao II. tom je prigodom izgovorio sljedeće riječi: “Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca.”

Kip Majke Božje

Kip Bogorodice s malim Isusom se po predaji prvotno nalazio u Marijinoj kapeli na Vinskom Vrhu, nedaleko od Marije Bistrice. Kad su 1545. godine Turci provalili sve do Konjščine, tadašnji je bistrički župnik prenio Marijin kip iz crkvice na Vinskom Vrhu u bistričku župnu crkvu sv. Petra i Pavla i zakopao ga pod korom, da ga spasi od oskvrnuća. Godine 1588. župnik Luka uvečer je opazio čudno svjetlo u crkvi pod korom. Kad je sutradan dao ondje kopati, pronašao je Marijin kip.

Zbog ponovne turske opasnosti, 1650. godine župnik je dao zazidati Marijin kip u udubinu crkve, tako da je iz stijene virilo samo Marijino lice. U takvim je prilikama prestajalo čašćenje Marijina kipa.

Od 1676. do 1679. godine, župnik je u Bistrici bio Petar Brezarić. U drugoj nedjelji mjeseca rujna, kod sv. mise, uspne se k njemu žena divnog obličja u modroj haljini i preda mu svoju voštanu svijeću riječima: “Molite s čitavim narodom na nakanu da zadobijem vid”. Župnik se čudio kako ta žena moli vid, a dolazi sama na propovjedaonicu i zatim silazi među ženski svijet. Istog dana poslije podne, kad je župnik išao s kapelanom iz Bistrice prema Podgrađu, feudalnom dvorcu kolatora župe Malerića, ukazala se ista ta žena. Kad su je, vozeći se na kolima, htjeli dostići, nestala je.

Za bistričkog župnika Ivana Molitorisa zagrebački biskup Martin Borković poslao je u Bistricu kanonika kustosa Matiju Stoklasa da potraži zaboravljeni Marijin kip.

Godine 1684., 15. srpnja, pronađen je kip i postavljen na glavni oltar među kipove sv. Petra i Pavla. Sljedeći dan, u nedjelju, 16.srpnja 1684. godine, plemkinja i patron župe Magdalena Paulec, donijela je u bistričku crkvu svoju uzetu kćerku Katarinu koja je nošena oko oltara tri puta čudesno ozdravila. Istog dana u turskoj Kaniži (Ugarska) ukazala se sedmorici utamničenih kršćana Blažena Djevica Marija i rekla im: “Nemojte se dječice bojati, nego imajte pouzdanje. Ja sam 40 i više godina bila slijepa, a danas sam primila vid u Bistrici. Zagovorite se poći onamo i bit ćete oslobođeni.”  Doskora su Kaniža i cijela Ugarska oslobođene od Turaka. Od toga dana traju neprekinuta hodočašća u Mariju Bistricu.

Od 1688. do 1786. godine zabilježeno je 1109 čudesnih događaja koji su priznati tek poslije pomnih istraživanja i pouzdanih svjedoka.

Mons. S. Rittig, župnik Sv. Marka u Zagrebu opisao je kip sljedećim riječima:

“Biser bistričkoga svetišta je čudnovati kip Majke Božje Bistričke. Kip nije nikakva skupocjenost ni umjetnina. Ne odlikuje se nikakvom spoljašnom ljepotom. Izdjelan je iz drva i u prvi mah svojom skromnošću i tamnim obrazom čudno se doimlje duše, ali što dulje stojiš i moliš pred neobičnim likom, sve te više osvaja i obuzimlje, navru ti suze na oči i osjetiš unutrašnju ljepotu skromne Madone i obuhvatiš smisao biblijskih riječi: Nigra sum sed formosa – Crna sam, ali divna.”

Preslatki Isuse, Otkupitelju roda ljudskoga, pogledaj na nas, koji klečimo ponizno pred Tvojim oltarom. Tvoji smo i Tvoji hoćemo biti; a da uzmognemo biti što tješnje s Tobom združeni, evo se svaki od nas danas dragovoljno posvećuje Presvetom Srcu Tvomu.

Mnogi Te doduše nisu nikad upoznali; a mnogi su Te odbili prezrevši zapovijedi Tvoje. Smiluj se, predobri Isuse, jednima i drugima, pa ih privini na sveto Srce Tvoje. Budi kraljem, Gospodine, ne samo vjernicima koji se nikad nisu od Tebe rastali, nego i rasipnim sinovima koji su Te ostavili. Učini da se oni što prije povrate u očinsku kuću; da od nevolje i gladi ne poginu. Budi kraljem i onima koje je zavela zabluda mišljenja ili ih rastavila nesloga; pa ih privedi u luku spasa i k jedinstvu Crkve da uskoro bude jedno stado i jedan pastir. Budi napokon kraljem i svim onima koji se nalaze u praznovjerju starih pogana; izbavi ih iz tmina i privedi ih u svjetlo i Kraljevstvo Božje.

Podaj, Gospodine, Crkvi svojoj sigurnu i stalnu slobodu; daj svim narodima mir, učini da se od jednog do drugog kraja zemlje čuje jedan glas: Hvala budi Božanskom Srcu po kom nam je dano spasenje. Njemu budi slava, Njemu čast u vijeke. Amen!

"Toma" u aramejskom jeziku znači blizanac. Zato ga Ivan evanđelist i naziva Tomom blizancem. Četvrti je evanđelist u četiri zgode postavio i Tomu. Najljepša je, svakako, ona o susretu nevjernog Tome s uskrslim Kristom.

Kad su židovski glavari već čvrsto odlučili ubiti Isusa, on se jedno vrijeme nalazio "s onu stranu Jordana, na mjestu gdje je Ivan krstio" (Iv 10,40). Tada je Isusu stigla vijest da je bolestan njegov ljubljeni prijatelj Lazar. Kad je Lazar umro, Isus je odlučio poći k njemu. "Rabi" - rekoše mu učenici - "pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo!" (Iv 11,8). Apostoli su očito smatrali da je opasno ići natrag u Judeju pa Isusa nekako diskretno na tu opasnost upozoravaju. Ali kad Isus odlučno reče: "Lazar je umro, hajdemo k njemu!" Toma, zvani Blizanac, reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njim!" (Iv 11,15-16). Da li je to bilo junaštvo ili potišteno mirenje sa sudbinom, teško je reći. Neki tumači Svetog pisma misle da se prije radi o ovom drugom. Kad bi se radilo o prvom, bila bi to od Tome veoma lijepa gesta.

Sveti Alojzije Gonzaga pokazuje da kršćanstvo nije nikakav udoban naslonjač za počivanje, već nešto što valja s mnogo hrabrosti osvajati i za što se treba neprestano boriti.

U dobi od 17 godina, odrekavši se prije imanja u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim i strogim redovničkim životom.

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. g. u Italiji. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je Alojzijeva majka. Ona nije bila duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom.

Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru, koja mu je preko molitve Božju stvarnost približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru.

Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima.

U četvrtak na blagdan "Tijelova2, održana je procesija ulicama našeg grada. Procesija je započela svetom misom u crkvi "sv. Nikole Biskupa". Misu je predvodio župnik župe "Blaženog Alojzija Stepinca". U homiliji je stavio naglasak na važnosti dolaka na svetu misu. Kakovg raspoloženja i osječaja smo na svetoj misi.

Prva postaja procesije je bila u crkvi "sv. Nikole Biskupa. Druga postaja u župnom dvorištu Antuna Padovanskog, sljedeća, treća postaja je bila u kapelici sv. Florijana. Procesija je završila u župi

blaženog Alojzija Stepinca.

Sveti Vid spada među one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo.

Oko god. 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio na jugozapadnoj obali otoka Sicilije.

Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti.