Rođen je 1182. godine. Bio je sin Pietra Bernardonea, trgovca u Asizu (Umbrija), i majke, francuske plemkinje imenom Pika Bourlemont. Potaknut noćnim viđenjem o odreknuću od zemaljskog bogatstva, povlači se u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce. Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu Krist s križa kaže: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnu crkvu. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom. Papa Inocent III. poziva Franju pred sebe i nakon što dobiva garancije da će pokret poštivati sva svjetovna prava Crkve i besprizivno se podlagati papinu autoritetu odobravana njegovo djelovanje, odnosno potvrđuje 1209. osnivanje novog - franjevačkog reda, čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum (Red manje braće). Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda - klarise. Radi svoje žarke ljubavi prema Isusu često bi noći proveo klanjajući se ničice pred Svetohraništem. Ostao je doživotno đakon, jer se smatrao nedostojnim da primi svećenički red. Posjedovao je serafsku ljubav prema Isusu pa je nakon smrti – 4. 10. 1226. bio uskoro upisan u popis Svetih u svom rodnom gradu 3. 10. 1228. godine. Pokopan je u bazilici svetog Franje u Asizu. Crkva mu slavi spomendan 4. listopada. Franjevci ili Red Manje braće (Ordo fratrum minorum,) osnovao je Franjo Asiški 1209. godine. U Redu su kroz čitavu povijest bile vrlo snažne rasprave o ispravnom obdržavanju siromaštva, pa je tako 1517. i došlo na podjele na konventualce (koji su bili za ublažavanje pravila o siromaštvu) i opservante (koji su zadržali zahtjev za strožim siromaštvom). U 19. stoljeću od opservanata su se odvojili kapucini (zbog još strožeg zahtjeva za neposjedovanjem materijalnih dobara). Pored njih nastao je i Treći red (trećoreci), čiji članovi mogu biti i žene i muškarci, mogu posjedovati imovinu, stupati u brak i uopće živjeti svjetovnim životom. Danas se taj red zove Franjevački svjetovni red.

Ime Mihael, u hebrejskom 'Mi ka el', što znači: »Tko je kao Bog?« Imajući u vidu svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost Sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima! Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. U Hrvatskoj ga policijske snage časte kao svog zaštitnika. Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i Gabriela, arkanđela kao vjesnika utjelovljene Riječi. Zahariji će navijestiti rođenje Ivana Krstitelja, a Mariji rođenje samoga Spasitelja. Neki crkveni naučitelji misle da je i onaj anđeo što se u božićnoj noći javio pastirima bio Gabriel, isto tako onaj što je Isusa u Getsemaniju tješio. Papa Pio XII. 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije. Ime Rafael znači »Bog liječi«. Naročito su mu se preporučivali hodočasnici i putnici, a pomalo i pečalbari te iseljenici. Kao duhovnome liječniku počeše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga liječnici i ljekarnici.

Jedno od središta njihova štovanja bio je grad Kyros u sjevernoj Siriji, gdje im je već u V. stoljeću bila posvećena crkva. Nad grobom svetih mučenika, stoljeće kasnije, slavni bizantski car Justinijan podigao je veličanstvenu baziliku. Još starije središte štovanja Sv. Kuzme i Damjana nalazilo se u mjestu Aigai, u Ciliciji, gdje su sveta braća pretrpjela mučeništvo. Prema većem broju povijesnih izvora Kuzma i Damjan bijahu liječnici u Aigai. Oni su liječili i apostolski djelovali sve dok za vrijeme Dioklecijanova progonstva zbog svoje kršćanske vjere, nisu pogubljeni. Svetog Kuzmu i Damjana časte kao svoje zaštitnike liječnici i apotekari, a njihova se imena nalaze u rimskome kanonu mise. Pio Parsch misli da su ta dva sveta mučenika i liječnika vjerna slika Spasitelja koji je ozdravljao ljudska tjelesa da bi tako pridobio duše i spasio ih. Po Spasiteljevu se primjeru i Crkva u svojim brojnim karitativnim ustanovama sagiba nad tjelesnu ljudsku bijedu, da bi onda pomogla svemu čovjeku, posredujući mu milost preko svetih sakramenata. Izabrani su za zaštitnike od bolesti žlijezda i čira (na želucu) i u epidemijama. Spomendan im se slavi 26. rujna.

Pastoralni centar BI. Alojzija Stepinca, petak - 21. 9. 2018. u 20h

Post-abortivni sindrom obuhvaća teška emotivna i duševna stanja osoba opterećenih ranom pobačaja. Voditeljica tribine Lidija Dugan govori o programu „Oprostom oslobođene", namijenjenog ženama ranjenih pobačajem. Program se sastoji od 10 susreta na kojima se obrađuju bibllijski tekstovi s tematikom vezanom uz iskustvo pobačaja i susreta s dubinom Božje ljubavi i praštanja.

Lidija Dugan koordinatorica je inicijative 40 dana za život za Slavoniju i provodi program „Oprostom oslobođene" od 2016. godine. Program ima iznimnu učinkovitost i mnogim je ženama pomogao.

Ova tribina je informativna i namijenjena je ne samo ženama koje su učinile pobačaj već svakome od nas, s obzirom da se možemo naći u situaciji da informaciju o ovakvom programu prenesemo nekoj ženi u potrebi.

Tribini prethodi u 18h klanjanje i u 19h sveta misa s nakanom za život.

O životu svetog Mateja čitamo u izvještaju crkvenog povjesničara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je napisao Evanđelje na aramejskom jeziku. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod, čiju je istovjetnost potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911. Matej je pisao svoje Evanđelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u katedrali u Salernu, gdje se još i danas časti relikvije sv. Mateja. Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja: spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv, velikodušnost, zbog koje je ostavio sve te poniznost, kojom se naziva "carinikom" i "grješnikom ". Matejevo je Evanđelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. U Matejevu evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već djela i čudesa. Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva evanđelja jer prikazuje uskrsno otajstvo, moć Krista koji je umro i uskrsnuo, njegovu moć u Crkvi. Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji između Isusove povijesti do tog trenutka, od njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i krštavati sve do konca vremenâ. U tom je životu Crkve najutješnija istina: "Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta."

Načelnik Ivankova, Marko Miličević, objavio je 31. kolovoza odluku prema kojoj se na području te slavonske općine, koja broji oko 8 400 stanovnika, ukida rad nedjeljom i blagdanima u trgovinama i pekarnicama. “Samo zajedništvom i suradnjom te življenjem stavova koje zagovaramo moguće je napraviti pozitivne pomake u društvu. To podrazumijeva težak put, no želimo li osigurati dostojanstven život svakom čovjeku, moramo početi živjeti vlastito dostojanstvo, a ono sadrži i to da poštujući dostojanstvo ostalih izaberemo biti solidarni – da ne idemo u trgovinu nedjeljom i blagdanom već kupnju namirnica i stvari koje nam trebaju ostavimo za subotu ili za ponedjeljak u trgovinama i pekarama na području naše Općine“, zaključio je svoje priopćenje načelnik Miličević. Bravo!

Marijino majčinstvo dolazi do izražaja u “času Žene”, podno križa. Isus ondje predaje svoju Majku ljubljenom učeniku. I ovaj je uze “k sebi” (Iv 19,27), u svoju intimnost. Isti izričaj imamo u 1, 11: “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.” “Njegovi” ga ne primiše, a učenik ljubavi prima Mariju. Žena uvodi Boga u intimnost čovjeka. Razapeto majčinstvo podno križa sve je u daru, u ljubavi kojom se rađa novo stvorenje, “ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga.” (Iv 1,13) “Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.” (Iv 3,6) Djevica iz Nazareta po Duhu Svetom zače Sina Božjega i postade Bogorodica. Tako se događa i duhovno rođenje svakog čovjeka – uz Duha Svetoga prisutna je i Marija koja postaje Majka krštenih. I majke i posvećene djevice imaju svoj uzor u Mariji Djevici i Majci. Ona je uzor i tip svake žene i otkriva istinsko dostojanstvo istinske ženskosti. Kardinal Stefan Wyszynski, u svome dnevniku zatočenja (1953-1956) piše: “Ponavljam: svaki put kad žena uđe u tvoju sobu, uvijek ustani, iako si veoma zaposlen… Žene te moraju podsjetiti na Službenicu Gospodnju, na čije ime sva Crkva ustaje na noge, uz koju su žene prisno povezane“.

Povijesna je pozadina ovog blagdana osvajanje relikvije Svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, Sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610.-641.) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.

Kraljevski grad Križevci rodno je mjesto sv. Marka Križevčanina. Studirao je u Grazu i Rimu u Papinskome zavodu “Germanicum et Hungaricum“. Nakon završenih studija ređen je za svećenika, vratio se u domovinu i neko vrijeme radio u svojoj Zagrebačkoj biskupiji. Uskoro mu je kardinal Pazmany povjerio službu ravnatelja sjemeništa u Trnavi (Slovačka). Gradska uprava pozvala je o. Stjepana Pongracza i o. Melkiora Grodzieckog, isusovce, da bi se brinuli za katolike u tom gradu i da bi ih duhovno vodili i hrabrili. To je razbjesnilo kalvine, pa su optužili katolike, da su namjerno izazvali požar u srpnju 1619. g. Zatvorili su ih i nagovarali da se odreknu vjernosti Petrovu nasljedniku. Kad su sva trojica konačno to odbila, vojnici su ih mučili i konačno im odrubili glave 7. rujna 1619. godine. Danas su njihovi grobovi u uršulinskoj crkvi u Trnavi. Spomenuti kardinal Pazmany poveo je kanonsku istragu o mučeništvu svjedoka vjere, skupio potrebnu dokumentaciju i zatražio od pape Urbana VIII. da ih proglasi svecima. No, postupak se oduljio. Tek će papa sv. Pio X. svu trojicu mučenika proglasiti blaženima 15. siječnja 1905. godine. Svetima ih je proglasio papa Ivan Pavao II. 2. rujna 1995. u Košicama u tijeku svojega pastoralnog pohoda Slovačkoj. U životu sv. Marka lako se može zapaziti da je bio uzorno odgojen, sposoban i marljiv. Kao svećenik Marko je djelovao u raznim državama i narodima (Italija, Mađarska, Slovačka), a radio je kao među svojima. Nije ljude dijelio po nacijama, pa ni po vjerskom uvjerenju. Postoje, naime, tolika svjedočanstva da je s kalvinistima bio u dobrim odnosima. U kalvinima nije gledao neprijatelje, nego braću u Kristu, s kojima treba zajednički živjeti u Kristovoj ljubavi. Ljubav i dijalog poruke su sv. Marka, kojega Crkva slavi 7. rujna kao priznatog mučenika. Imenovan je nebeskim zaštitnikom Varaždinske biskupije.